Školski sustav razlikuje se od zemlje do zemlje, kulture, nacije, pravila, podrške, potrebe pojedinaca i zajednice, kao i ekonomske strukture države ili regije. Ali svaki školski sustav ima jedan jedinstven cilj - odgajati, obrazovati i izgrađivati mlade ljude, čineći ih kompletnim i spremnim za daljnji razvojni i životni put. Period boravka u školi za mnoge učenike, neovisno o tome radi li se o osnovnoškolskom ili srednjoškolskom uzrastu, može biti iznimno stresno, teško i zahtjevno razdoblje.
Svako dijete, neovisno o dobnoj skupini, ima potrebu biti zamijećeno, prihvaćeno i darovano cirkulirajućom ljubavi, ispletenom novim spoznajama i postignućima pojedinca ili zajednice. Jednako važnu ulogu imaju međuljudski odnosi, koji se očituju na relaciji učenik-nastavnik i na relaciji učenik-učenik. Stoga je važna podrška u izgradnji mlade ličnosti, prožeta motivacijskim oblicima rada.
Vlastiti kompleksi, traume i strahovi
Od rođenja do smrti čovjek je spužva upijačica. Emocije koje uzima često ne zna kanalizirati i one postaju odraz njegova svakodnevnog stanja. U odgojno-obrazovnom pogledu, koliko god teško bilo razgraničiti, potrebno je određene komplekse, egoistične istupke, strahove i terete iz prošlosti, preusmjeriti i ne dopustiti da u tijeku odgoja mlade osobe nadvladaju i preuzmu negativnu ulogu. Što to znači? Profesor nije samo predavač. Profesor je čovjek koji ima svoje navike, rutine, aktivnosti, hobije, život van škole, (iako je to ponekad teško zamisliti, ali da, ima :D) ali i prošlost koja će ga na neki način obilježiti ili oblikovati. Ako je u prošlosti imao određena negativna iskustva u svom odrastanju, bio podvrgnut vršnjačkom ili nekom drugom obliku nasilja, živio s roditeljem/starateljem koji je podlijegao kocki, alkoholu, agresivnom ponašanju, ukratko rečeno živio u toksičnoj sredini, postoji mogućnost da će svoje strahove, nedoumice, nerazjašnjenje i neprocesuirane emocije prebaciti, svjesno ili nesvjesno, u svoju radnu sredinu. Stvarajući neugodnu atmosferu, uživač negativnih emocija počinje hraniti svoj ego, zatomljavajući komplekse i razarajući ugodnu sredinu, ponekad misleći da to tako treba jer je i sam drugačije učen. Time razbija osjećaj sigurnosti te kod učenika stvara strah i otpor prema svom predmetu. Jedini ''uspjeh'' kojeg postiže je dalekosežna mržnja, nezadovoljstvo i gađenje.
Možda bi u nekim očima takva osoba trebala biti podvrgnuta osudi, ali je važno pogledati iz drugog kuta i zapitati se u čemu i na kojem polju stoji određeni problem koji je rezultat takvom ponašanju. U ovom slučaju ne treba značiti kako je osoba nužno loša, podla, zla. Takva ponašanja mogu predstavljati obrambeni mehanizam nastao uslijed nekog okidača koji se na spontan način dogodio u komunikaciji s drugim ljudima/učenicima/učesnicima u odgojno-obrazovnom programu/procesu.
Važno je razumjeti kako i u prosvjeti postoje ljudi koji rade na oblikovanju drugih, iako ni sami nisu oblikovani do kraja, ali se o tome ne govori ili tek malo govori. Takve se ljude obično stigmatizira i svrstava u odjeljak strog učitelj. Većina ljudi neće uvidjeti problem u sebi jer se boje priznati emocionalnih nedostataka. No ako smo u mogućnosti, a jesmo, takvim kolegama možemo pružiti dašak motivacije kroz podršku kako bi se osjećali sigurno, prihvaćeno i ugodno na polju svojega rada.
Kažnjavanje ni(je) ključ uspjeha
Još jedan od oblika koji može utjecati na kvalitetu međuljudskih odnosa u spomenutim relacijama je kazna. O tome je li kazna dobra ili nije dobra odgojna metoda vode se mnoge rasprave. Jedni će reći kako je kazna poticajno sredstvo za rad, dok će drugi smatrati kaznu metodom nesamouvjerenih slabića. Kazna je metoda koju treba odvagnuti za određene situacije i događaje jer može biti refleksija prošlosti. Ovdje se ne radi o kažnjavanju koje je odraz sankcioniranja. Najčešći oblik kazne odnosi se na proiciranje moći kroz davanje negativne ocjene, oduzimanje boda, isključivanje učenika, drskog odgovaranja, vikanja, te druge ''kreativne metode''. No, u tom se slučaju valja zapitati što se postiže takvim postupcima. Kazna može pogoršati stvar. Na nekoga neće utjecati motivacijski, nego pokrenuti druge oblike ponašanja.
Kao što postoje najčešći oblici kazni, tako postoje i najčešći razlozi i opravdanja u obliku rečenica koje glase: ''Bio je bezobrazan'', ''Ne sluša na satu'', ''Stalno smeta'', ''Nije prisutan/nema koncentracije'', ''Dobacuje drugima/komentira''. Iza svake reakcije postoji razlog takve interakcije. Svaki od ovih oblika može biti jedan od signala kako nešto nije uredu. I umjesto da se pomogne, podvrgava se metodama kažnjavnja kako bi se dijete/učenik sputao, ograničio, diskvalificirao, te se dovelo do imaginarnog savršenstva mirnog razreda.
Karakteri, ponašanja, potrebe, načini izražavanja, sve su to različitosti koje bi valjalo prihvatiti i pozitivno iskoristiti za razvoj osobnosti pojedinca. U svakom slučaju važno je zapamtiti kako je miran razgovor prvi korak do postizanja boljeg i stabilnijeg odnosa, ali i put kojim osoba s komunikacijskim problemima ili problemima u ponašanju može osjećati sigurnost i prihvaćanje.
Što učiniti?
Iako se često čini nemogućim, jer su djelatnici u odgojno-obrazovnim ustanovama najviše okupirani administrativnim aktivnostima, ipak je potrebno naći rupicu kroz koju će proći moć odvažnosti, hrabrosti, ustrajnosti i želje za djelovanjem. Možda će biti teško popraviti neke stvari, ali način komunikacije, intonacija govora, pristup, sve su to koraci koji mogu pomoći u boljoj izgradnji odnosa u sredini u kojoj se živi i radi.
U tom slučaju ne smijemo zaboraviti kako smo i sami puni boli, patnje, tegobe, te da i drugi ljudi mogu nositi i imati iste osjećaje kao i mi, ali da ih pokazuju ili kanaliziraju na drugačiji način od nas samih. Suosjećanje i razumijevanje mogu vješto zamijeniti kategoričnost kojoj smo vrlo često podložni, a koja nas dovodi do sukoba i loše interakcije. Rad na sebi jedna je od najboljih strategija.
Primjedbe
Objavi komentar