„S nama nitko nije razgovarao do sada kao Vi”, rekla mi je jedna učenica dok smo obrađivali ekspresionizam.
I ne mislim da nije u pravu. Ali mislim da je riječ o pristupu. Razumjeti ekspresionizam kao umjetnički stil bilo je mnogo lakše kroz vlastiti doživljaj i podražaj nego kroz puko teoretiziranje.
Pubertet je za neke mlade ljude veliki izazov. Očekivanja, mišljenja, promjene izgleda, tisuću emocija i još toliko promjena raspoloženja, unutarnji konflikti, nedoumice i strahovi. Sve to može biti poput velike bujice koja uzburkava ionako uzburkano more.
A što jedan tinejdžer želi? Biti viđen, prihvaćen i saslušan. Ponekad mu je potrebno samo da ga pokušamo razumjeti, čak i onda kada ne možemo u potpunosti razumjeti sve što proživljava.
Svijet tinejdžera jako je obojen. U njemu se kriju različiti slojevi, a ishodi pojedinih situacija često poprimaju sasvim drukčije razmjere nego što ih vide odrasli. Ono što se u jednom trenutku čini najgorom mogućom verzijom ishoda, već u sljedećem može postati najboljom mogućom, ali i ona je često popraćena strahom. Strah proizlazi iz potrebe za uspjehom, udovoljavanjem i savršenstvom.
Jedan je učenik dobio nižu ocjenu iz testa od one koju je očekivao i bio je vidno uznemiren. Na moju konstataciju da se smiri i opusti jer ocjena nije toliko važna, odgovorio je: „Ne mogu i neću da se opuštam.”
Želio je odmah znati kada može ispraviti ocjenu. Što je, s jedne strane, pohvalno, ali s druge i pomalo opterećujuće jer njegova ukupna ocjena neće biti niska. Njegove kompetencije, znanje i način povezivanja sadržaja već upućuju na zasluženu visoku ocjenu. Međutim, niža ocjena može biti samo odraz jednoga trenutka, a ne cjelokupnog stanja.
Ponekad mi se čini da pubertet sa sobom donosi očekivanja koja se sama nameću i tako stvaraju dodatnu konfuziju. Mnogo je čimbenika koji utječu na kvalitetu rada, ali i na odmor i opuštanje. Jedan dio tijela vrišti, drugi želi spavati, treći ima očekivanja, četvrti je u iracionalnim scenarijima, a peti sve to promatra.
U svijetu odraslih slika je, pak, nešto drukčija. Složenija, čini mi se. I što se onda događa? Raskol. Sukob kojemu je polazišna točka različita perspektiva, uvjeravanje da mi znamo bolje jer smo to nešto tobože prošli, imamo iskustvo, znamo reagirati, postaviti se, dati savjet i još mnogo toga.
U svom tom uvjeravanju zaboravili smo kako smo i sami nekada bili u godinama jednog tinejdžera. Koliko nam je bilo teško, koliko su nas nervirale naizgled nevažne stvari i kako smo se zatvarali u sobu, želeći da nas svi ostave na miru. Iako smo, realno, bili na miru.
Osluškivanje je počelo izostajati. Slušanje je preraslo u kritiziranje.
Ponekad mi se čini da odrasli svijet gledaju očima predatora. Preživljavanje, borba, ulazak u način razmišljanja „budi jak, izdrži, možeš ti to” dovode do poruka koje se neizravno prenose mladima: budi spreman kako ne bi morao prolaziti kroz situacije kakve sam ja prošao.
Pripremanje za život preraslo je u takvu borbu u kojoj zaboravljamo živjeti u trenucima odrastanja. I dok se okrenemo, mladi su nam već poletjeli iz gnijezda, a mi se pitamo jesmo li im dali dovoljno sredstava koja će im pomoći da se bore, umjesto da žive kroz život.
U jednom trenutku pružamo previše zaštite koja oduzima samostalnost, a u drugom previše nepovjerenja koje onemogućava osamostaljivanje. Od tinejdžera se očekuje da budu odrasli onda kada to nama odgovara, a kada pogriješe ili ne ispune naša očekivanja, odjednom ih se smatra nesposobnima, nezrelima i nedoraslima zadacima koji se pred njih postavljaju.
Slanje dvostrukih poruka neće pomoći u izgrađivanju povjerenja kroz koje se mlada osoba oblikuje i osamostaljuje.
Tinejdžerima je važno da znaju da su važni. Ako vjerujemo u njihove sposobnosti, prepoznajemo njihov trud, pohvalimo ih i pokažemo im da njihovo djelovanje ima smisla, stvaramo prostor u kojem mogu rasti, griješiti, učiti i postupno pronalaziti vlastiti put.
Iako su granice ponekad važne jer zahvaljujući njima mladi ljudi uče kako pravilno postupati i reagirati, ali i kako se nositi s ljutnjom i nelagodom, potrebno im je dopustiti da nam pokažu kako oni vide svijet.
Gledati njihovim očima nije tako strašno. Ako im to dopustimo, mnogo toga možemo naučiti iz njihova individualizma, ideja i kritičkog mišljenja, koji su za razvoj autonomije jednog tinejdžera od velike važnosti.
Sljedeći put možemo zastati i postaviti si pitanje: kako je nama bilo dok smo nosili teret puberteta u svom školskom ruksaku, na putu do škole i natrag?

Primjedbe
Objavi komentar