Uvijek sam voljela kolovoz. S jedne strane jer sam rođena na njegovoj sredini, kao nekoj prekretnici; s druge strane jer kraj počinje bivati početak. Kao da se u kolovozu ljeto sljubi s jeseni, poput petog godišnjeg doba koje sliči na teglicu usnulih sjećanja i novih koraka.
Još jedna kolovoška noć klizi uz pjesmu zrikavaca. Miriše na kraće dane. Sparne i slatke. Zlatne. Neodoljivo podsjećaju na školu.
Možda zato što kolovoz uvijek nekako otvara vrata prema onome što dolazi. Dok ljeto polako ustupa mjesto rujnu, škola se ponovno uvlači u misli. U hodnike koji će uskoro oživjeti, u glasove, korake, susrete. I u lica onih koji će se vratiti.
Među njima će biti i neka koja odavno više ne pripadaju školskoj svakodnevici.
Bivši učenici.
Svaki put kad ih vidim kako se vraćaju u našu školu, pitam se što se to duboko u njima krije, a što ih i nakon toliko godina veže za jedan prostor u kojem su od „jedva čekam da odem“ došli do „jedva čekam vratiti se opet“.
Ima i onih koji se ne vrate nikad jer ih život odvede na posve drugu stranu, u neke nove priče. Ali oni koji se vrate kao da ponovnim dolaskom održavaju živim jedan dio svog emocionalnog identiteta.
Njihova lica su mi najzanimljivija. Ne zato što su nekoliko godina starija, promijenjena. Nego zato što na svakom, unatoč životu, ostaje onaj izraz koji govori o nostalgičnom oduševljenju.
Dolaze s neobičnim osmijehom oduševljenja, čuđenja, sreće, preplavljenosti. Jer su još jednom tu. Sjedinjeni s prošlošću u sadašnjem trenutku.
Obično zastanu u dvorištu, poluotvorenih usana, s blagim osmijehom. Okreću se oko sebe, upijaju sadašnjost trenutka i spajaju je s bljeskovima sjećanja koji se jasno ogledaju u očima.
Možda je upravo u tome odgovor na pitanje zašto se ljudi vraćaju.
Škola za njih postaje mnogo više od prostora. Postaje novi svijet u kojem upoznaju i sebe i druge, žive nova prijateljstva, odrastaju, ljute se, negoduju, svađaju, ali i pjevaju, uče, smiju se, putuju i hrane svoju radoznalost.
Neki se prvi put susretnu sa samostalnošću. Osjete kako je to biti sam u nekom trenutku, daleko od udobnosti, navika i roditeljske sigurnosti. Sami uče kako donijeti odluku sada i odmah, ali i kako stvoriti vlastito mišljenje kroz razgovor i iskustva drugih, svojih vršnjaka.
Susret s profesorima i odgojiteljima nije samo susret. To je svakodnevno življenje.
A mladi izvana znaju djelovati cool. Ali u svom svijetu često su preplašeni, potrebni podrške, razumijevanja i želje da ih se doživi na razini koja je i njima razumljiva.
Prolaze kroz velike promjene. Njima velike promjene. One koje odraslima ponekad izgledaju beznačajno ili suvišno.
A nisu.
Zato mladi traže prostor u kojem mogu biti oni. Pričati svoje priče, prepričavati zgode i nezgode s nastave, smijati se anegdotama, profesorima i njihovim dosjetkama i opaskama. Ili samo sjediti, grickati čips i maštati o tome što će biti kad odu.
Hoćemo li ih zaboraviti?
Hoćemo li im nedostajati?
I hoće li oni nedostajati nama?
Kad im se da siguran prostor, postaju slobodni, voljni za suradnju, maštoviti i kreativni. Jer osjećaj pripadanja daje sigurnost, a sigurnost daje osjećaj prihvaćenosti.
I upravo se u tim koracima stvaraju uspomene.
One koje počinju rečenicama:
„Sjećaš li se kad smo mi onda…“
„Joj, kad se sjetim one scene sa zbora…“
„Kod profkice mi je najbolje bilo to što je…“
„A sjećaš se kad smo ono išli, pa smo…“
„Joj, koja scena. Prejako.“
Možda se ljudi zato vraćaju.
Ne vraćaju se samo u prostor. Vraćaju se onome što su u tom prostoru bili.
Pitala sam jednu bivšu učenicu zašto se ljudi vraćaju u školu. Rekla mi je:
„To je uvijek dom, a ne kuća.“
Jer unutar tih zidova su odrastali, gradili sebe kroz zajedništvo i zato se uvijek vraćaju. Koliko god je bilo loših trenutaka, pamte se samo oni najljepši.
I možda je upravo to ono što bih voljela da moji učenici jednog dana ponesu sa sobom.
Ne sjećanje na svaku ocjenu, svaku lekciju ili svaki školski dan.
Nego osjećaj da imaju dvije kuće – jednu u kojoj su se rodili i drugu u kojoj su odrastali.
Možda će se zato jednoga dana, nakon deset, dvadeset ili trideset godina, vratiti.
Zastati u dvorištu, poluotvorenih usana, s blagim osmijehom, okrenuti se oko sebe i pokušati spojiti ono što danas vide s onim što su nekada bili.
Jer neke škole jednostavno ne napuštamo.
Primjedbe
Objavi komentar