Znaš li tko živi preko ograde? Kuća do tebe? S kim dijeliš zid stana? Čuješ li zvukove života i razumiješ li onog na čije si se korake navikao?
Već nekoliko mjeseci navikavam se na svoje nove susjede. Predivni ljudi. Doselili su baš u vrijeme kad je trebalo. Ne navikavam se samo na zvukove, iako su veoma tihi, a njihova je tišina tako mirna, blagoslovljena, nego i na njihovu predivnost. I pitam se čime smo zaslužili tako drage ljude u kući do. Ili je mama dobro izmolila od dragoga Boga.
I onda odem gledati film.
Nevjerojatan. Živopisan. Stvaran.
Moj komšija Elvis.
Dok me prva scena s lisicom počne upijati, shvatim kako se ne opirem i već sam tamo. U priči u kojoj se počnem poistovjećivati.
Jer i ja imam lisicu.
Doduše, nije pitoma. Samo mi pojede svu mačju hranu. I nije mi žao.
Postala je nositeljica ne tako slučajnog simbola.
I onda upoznajem Duška. Na dubok, preplavljujući način.
U jednom trenutku sam oduševljena. U drugom me je stid. Odavno me nije bilo tako stid.
Vidim koliko je Duško zaljubljen u glazbu. Čovjeka koji strastveno živi svoj identitet Elvisa, za kojeg vjeruje da će živjeti sve dok ga bude oživljavao. Vidim jedno zaigrano biće koje ne mari za ismijavanje.
On živi.
I nastavlja me biti stid.
Jer ja sam glazbenica, a nisam zaljubljena u glazbu na taj način. Ne slušam je često. Izgubila sam naviku. Ne zato što je ne volim, nego zato što je odmah počnem analizirati.
Kod Duška nema analize. Ali ima spontanosti i straha da poleti avionom. I borbe sa strahom koji prevladava.
U trenutku dok Duško pjeva Elvisove pjesme u avionu, iznad moje glave prelijeće jedan avion u prekrasnoj ljetnoj noći.
Slučajnost?
Ni najmanje.
Vjerujem da je to bio Duško.
Dobar dio filma Duško je presjedio na groblju. I biva povezan s onim što dolazi i onim što se već desilo – sa smrću brata. Negdje je na onoj crtici između godina što su je ljudi nazvali život.
I smiješan je. Vedar. Nekad zamišljen u onom skrivenom pitanju: što bi bilo da sam uradio drugačije?
Ali pun humora u toj jednostavnosti.
Kamera ga voli. Ljudi ga vole. Mi koji ga nismo znali, mi smo ga zavoljeli.
Obično nas nakon sat i pol nekog američkog filma dotakne posljednja scena u kojoj se isplačemo kao kišna godina. Ovdje je drugačije.
Cijeli film nešto i netko ti pipka dušu i golica je da se čas smiješ, čas zaplačeš.
Dotaknula me jednostavnost i običnost čovjeka koji nije filmska zvijezda, ali je zvijezda svog života. Svog haustora. Svog svijeta. I briga ga.
On jače svijetli jer nije ni svjestan koliko svjetla u njemu ima.
Velika je ta Duškova lakoća postojanja u surovom svijetu.
Gledamo li kroz Goranove oči, vidimo osobu koja živi svoj Hollywood. Goran je moj prijatelj. Prijatelj mi je redatelj. Znala sam da Goran ima dušu. Ali da je ovolika, nisam znala. Čuo je glazbu koja mu se dopala. Bila je tako originalna. Ali čekaj? Sve je to pjevao isti čovjek. Isti koji je zapravo bio drugačiji. Komšija Elvis.
Gledajući film, počela sam prepoznavati njegov pogled. Nije gledao Duška da bi ga učinio većim nego što jest. Gledao ga je onakvim kakav jest. I baš zato ga je uspio učiniti velikim.
Ispričao je priču o malom čovjeku koja postaje velika. Vrijedna. Emocionalno čista i duboka.
Goran je uspio ono što nije lako: približiti nam čovjeka, a da ga pritom ne udalji od njegove običnosti.
Smijala sam se i plakala u isto vrijeme. To nije bila čista tuga niti čista radost. Film je uspio držati obje emocije.
Sjedim na stolici aplauza i pitam se jesmo li stvarno izgubili empatiju ili me osjećaj vara?
Jesmi li se u komforu vlastitih života toliko navikli na ljude oko sebe da smo ih prestali stvarno primjećivati?
Čujemo li čovjeka?
Dok sam gledala film, pomislila sam na ljude koji žive nekoliko metara od mene, a čije živote zapravo gotovo uopće ne poznajem. Na one koje svakodnevno susrećem i ne pitam se što danas nose u svojoj košari života.
U posljednjoj sceni opet vidim lisicu i shvaćam – iscijeljena sam.
Film koji gledate 82 minute s osmijehom i suzama u isto vrijeme.
Film kojem dopustite da vas upije.
Film koji vam priča o ljepoti, upornosti i hrabrosti običnog čovjeka. Onog koji živi vrata do vas.
Primjedbe
Objavi komentar