„Kod vas nema pogrešnog odgovora.“
To je rečenica koju mi učenici često izgovore tijekom ili nakon nastave. U početku me iznenadila a s vremenom me potaknula da se zapitam što zapravo stoji iza nje.
Nekoliko mjeseci kasnije počela sam primjećivati još nešto. Tijekom usmenog ispitivanja, kada bi netko zastao, izgubio nit ili nije mogao doći do odgovora, iz razreda bi se začuo glas nekog drugog učenika: ''Samo pričaj''.
Taj kratki poticaj za mene znači mnogo više od obične pomoći prijatelju. On govori da se u razredu stvorilo okruženje u kojem je dopušteno razmišljati naglas, tražiti odgovor i ne bojati se pogriješiti. Mislim da je upravo prva rečenica s vremenom rodila drugu.
Pa zašto onda kažem da kod mene nema pogrešnog odgovora?
Naravno da u nastavi postoje činjenice koje mogu biti točne ili netočne. Ali svaki iskreno izrečeni odgovor vrijedan je polazišta za učenje. On otkriva način na koji učenik razmišlja, kako povezuje informacije, što razumije, gdje mu je potrebna pomoć. Tek kada čujemo kako je netko došao do svog zaključka, možemo zajedno graditi bolje razumijevanje.
Svaki odgovor nosi jednu perspektivu. Drugačije viđenje. Jedan pokušaj razumijevanja svijeta. Upravo iz tih različitih perspektiva nastaje tekstura zajedničkog zaključivanja. Učimo slušati, uspoređivati, preispitivati vlastite stavove i prihvaćati da ne razmišljamo svi jednako.
U vremenu u kojem nas društvo često uvjerava da moramo biti savršeni, originalnost nerijetko postaje razlog za kritiku. Ako ne odgovaramo unaprijed postavljenim mjerilima, lako postajemo meta uspoređivanja, osuđivanja ili stigmatizacije.
A svaki je učenik prije svega individua. Originalna individua. Osoba koja želi biti primijećena, prihvaćena i potvrđena u svojoj vrijednosti.
Ako tijekom odrastanja neprestano upiremo prstom u pogreške, postoji opasnost da mlada osoba počne vidjeti samo njih. Ono što odrasli ponekad nazivaju motivacijom može kod nekoga postati još jedna rana u ionako osjetljivom razdoblju života. Neće svaku osobu kritika potaknuti na napredak. Nekoga će samo uvjeriti da više ne pokušava.
Moji učenici često me pitaju možemo li imati „onaj terapijski sat“. I ponekad ga čak sami predlože.
Što je zapravo taj terapijski sat?
Ne, to nije terapija. To je sat na kojem mogu slobodno misliti, postavljati pitanja, izreći svoje mišljenje bez uljepšavanja, ne slagati se, biti iskreni i biti ono što jesu. Sat na kojem nije najvažnije dati savršen odgovor, nego imati hrabrosti sudjelovati i nakon tog sata osjećati se rasterećeno i dobro.
I upravo su me oni naučili nečemu važnom.
Tek kada se usudimo biti ono što jesmo, nastaje prostor u kojem učimo jedni od drugih. Tada se ne pamti samo činjenica koju smo naučili, nego i emocija koja je pratila taj trenutak. A upravo emocije najduže ostaju u našem sjećanju.
Možda je zato najveća vrijednost škole mnogo više od prenošenja činjenica. Možda je njezina najveća snaga stvaranje prostora u kojem mladi čovjek osjeti da njegov glas vrijedi. Da smije pokušati. Da smije pogriješiti. Da ga jedna pogreška ne određuje.
Onoga dana kada učenici jedni drugima počnu govoriti: 'Samo pričaj', nastavnik zna da nije stvorio samo razred. Stvorio je prostor za učenje. Za rast. Za zajedništvo.
Primjedbe
Objavi komentar