Kod nas ljeto ima dvije etape; jedna je kad ti smeta i trepavica jer se sve niz tebe cijedi, a druga kad su ti hladne noge, bez obzira na to što je kalendarski ljeto.
Ljeto je sinonim za vruć asfalt, otvorene prozore, baje koje se hvataju na svjetlo, zrikavce u tišini noći i miris prženih paprika. Ljeto je ono doba godine u kojem se običan čovjek znoji jednako kao i onaj na funkciji. I taj na funkciji samo je običan čovjek kad se skine (s funkcije) jer mu je vruće.
Samo je kod nas ljetno doba period u kojem u jednu rečenicu mogu stati: "Zatvori, vrućina ulazi!", kao da vrućina zna ulaziti i izlaziti, i "Moram podgrijati ovo u rerni." Jer kod nas se i usred ljeta podgrijava u rerni. Mikrotalasna je valjda za neki drugi svijet.
Takvo je, valjda, i sjećanje. Podgrijano. Možda nikad ohlađeno.
Ne dolazi ono na velika vrata. Ne najavi se datumima ni povijesnim činjenicama. Dođe kroz miris, kroz jednu riječ koju koristi samo tvoj kraj, kroz rečenicu koju si čuo toliko puta da više ni ne razmišljaš o njenom značenju.
Zato mi se učinilo da o knjizi Ne talasaj Lejle Hadžimešić ne mogu početi drugačije. Jer ovo nije knjiga koja traži da je predstavite. Ona traži da je prepoznate.
Onako kako prepoznajete vlastiti odraz u ogledalu. Ili glas drage osobe među desetinama drugih. Ili misao koja vam se vrati baš dok na +35 fenirate mokru kosu jer postoji velika šansa da vas "ubije propuh" ili vam se okrenu usta.
Prepoznati knjigu znači prepoznati i autora. Ne po biografiji, nego po pogledu. Lejlin pogled nije pogled nekoga tko stoji iznad svojih junaka. On je među njima. Zato njene priče nikada ne zvuče kao lekcije. Više nalikuju na razgovor koji se vodi uz kavu, između dvije ozbiljne teme i jedne sasvim neozbiljne opaske koja nas na kraju pogodi više od svega što je ozbiljno izrečeno. Lejla piše jednostavnim jezikom. Onim kojim se ljudi stvarno služe kad razgovaraju jedni s drugima. A možda se upravo jednostavnim jezikom najbolje razumijemo. Ne samo međusobno nego i sami sa sobom.
Najteže je, zapravo, jednostavno pisati o složenim stvarima. Lejla to uspijeva bez velike buke. Ne skriva se iza teških riječi niti od čitatelja traži divljenje. Traži samo da sjedne pored nje i posluša priču. U njenim pričama nema potrebe da bilo koga uljepšava. Njeni ljudi nisu ni heroji ni žrtve. Oni su samo ljudi – sa svojim karafekama, strahovima, dosjetkama, tvrdoglavošću i humorom koji često postane jedini način da se preživi ono o čemu je najteže govoriti. Upravo zato joj vjerujem. Ne zato što uvijek ima odgovor, nego zato što nikada nema potrebu biti pametnija od svojih likova.
Na kraju shvatite da i Lejlin Španjolac ima svoje karafeke kao i Bosanac. Iste su, samo se drugačije izgovaraju. Ali se jednako žive. Jednako bole. Jednako vesele.
Žilav smo mi narod. U pet kvadrata vlažnog i tamnog skloništa uspijemo stvoriti svijet svijetle budućnosti. U polusvjesnom stanju sanjamo život u kojem je nekome najveća želja litar ulja, a nekome kupanje na Bentbaši. Usred kancerogene dijagnoze seciramo račun za mamograf jer je bolje platiti pola kad se već nema temelj za cijeli. Od crnog humora pravimo dramski komad, a sve su nam ulaznice rasprodane. Na pozornici života ionako smo se odavno snašli.
Lejlina knjiga ne nudi velike odgovore. Ona samo podsjeća na ono što smo usput zaboravili: da se čovjek ne gradi samo od velikih događaja nego i od sitnica koje svakodnevno nosi sa sobom. Od riječi koje razumije samo njegov kraj. Od strahova kojima se smije. Od navika koje drugima izgledaju neobično, a njemu znače dom.
Mi smo, valjda, čudan narod. Uvjerimo sebe da će nam biti lakše ako počnemo brinuti na vrijeme za ono što će se možda dogoditi sutra. A možda se nikada neće dogoditi. I neka. Ni paniku ne treba uvijek tjerati. I ona nešto govori. Kao rerna. Treba joj vremena da se zagrije, ali još više da se ohladi.
Možda je tako i sa sjećanjima.
Žilav smo mi narod.
Za nekog tko usred ljeta nosi potkošulju i spava u čarapama.
Za Baglamicu: Melisa Marija
Primjedbe
Objavi komentar