Ljeto sa sobom uvijek donese predivne mirise, a s njima i smiraj misli. Buka koja je trajala kroz školsku godinu postaje tiša. I valjda, nekako prirodno, dolazi sumiranje proteklog razdoblja. Jer kad smo u mašini, ne vidimo jasno što nas sve sustiže i okreće zajedno s nama, kao da smo u centrifugi.
Vrlo često u tom zastoju čuje se ono poznato: "U moje vrijeme..."
U koje i čije vrijeme?
I neočekivano se počne buditi nostalgija za mirnijim okruženjem, sporijim i manje stresnim razdobljem, bez pretjeranih očekivanja. Vremenom u kojem smo imali prostora radovati se priredbama, koncertima, izletima i svim onim malim školskim događajima koji su bili važni upravo zato što smo uživali u njihovom nastajanju.
Danas kao da živimo u vremenu odrađivanja. Nastojimo zadovoljiti kriterije za koje više ni ne znamo kada su nastali ni tko ih je postavio. Promatrajući sve to sa strane, vidim veliku zbrku. Nešto nalik utrci za odrađivanje sve većih i većih zalogaja. A škola ne bi trebala biti mjesto utrke.
Ponekad mi se čini da proizvodimo velike količine sadržaja koje nitko nema vremena stvarno proživjeti, razumjeti ni usvojiti. Velik, nesažvakan i često ispljunut sadržaj.
Neprestano učeničko dokazivanje postalo je svakodnevica. Učenje više nije zadovoljstvo. Učenje je potreba zadovoljavanja još jednog kriterija. A ako se taj kriterij ne zadovolji, dolaze strahovi koji se pretvaraju u suze nastale pod pritiskom očekivanja.
Tko stvara taj pritisak?
Čini mi se da svi sudjelujemo u tome, svjesno ili nesvjesno.
Možda pritisak nastaje iz straha od budućnosti. Iz neostvarenih želja. Iz potrebe za sigurnošću. Iz uvjerenja da će najbolje ocjene donijeti najbolje fakultete, najbolja radna mjesta, najbolje plaće i na kraju najbolji život.
U toj potrazi za najboljim stvorio se jaz između normalnog dječjeg odrastanja, profesorove potrebe da predaje ono što voli i očekivanja koja su se uvukla kroz pukotine našeg straha.
Nije zato čudno vidjeti kolegu koji prije ulaska u učionicu zakoluta očima, kao da ga čeka nemoguća misija. Niti učenika koji sjedi u klupi opterećen pitanjem hoće li biti dovoljno dobar.
A možda bismo se trebali zapitati nešto drugo.
Kada smo prestali ulaziti u učionicu s radošću?
Kada su osmijeh, vedrina, zaigranost i oduševljenje postali manje važni od ishoda, rezultata i statistika?
Jer upravo se iz takvih trenutaka stvara ozračje u kojem se može učiti. Ne iz straha, nego iz znatiželje. Ne iz pritiska, nego iz povjerenja.
Možda učionica bez pritiska ne postoji. Očekivanja će uvijek biti dio života. Rokovi, ocjene, odgovornosti i izazovi neće nestati.
Ali možda postoji učionica u kojoj pritisak nije jači od odnosa.
U kojoj ima mjesta za pogrešku.
Za smijeh.
Za pitanje koje nema točan odgovor.
Za učenika koji ne mora stalno dokazivati svoju vrijednost.
I za profesora koji još uvijek može ući u razred s iskrom u očima.
Ne znam kako izgleda savršena učionica.
Ali znam da bi trebala biti prostor u kojem i učenik i profesor mogu disati.
I možda je upravo tu odgovor na pitanje što smo usput izgubili.
Ne u reformama, kriterijima i novim promjenama.
Nego u potrebi da ponovno pronađemo radost zajedničkog učenja i življenja.
Primjedbe
Objavi komentar