U kojem trenutku odlučujemo prestati osluškivati, a onda i pozorno slušati? Što nam se dogodi s duhovnim čulom vida? U kojim okolnostima dopustimo sebi prestati voljeti se i užitku prolaznosti dopuštamo da nas vodi do samouništenja? I onda nastavljamo ne odustajati kao da nikada nismo osjetili radost postojanja, uskraćujući zahvalnost, vrijednost sebedarja i darove ljubavi. Gdje je ta granica između pada i ponovnog ustajanja?
Negdje u dubini čovjekova duha nalazi se pukotina slabosti. Nekad nam se čini kako je povezana sa slobodnom voljom. A zapravo ne mora biti. Ili ne smije. Slabost je zapravo povezana s nesigurnostima, a nesigurnosti s potrebom za potvrdom. Iako potvrdu na koncu možda i dobijemo, samopotvrđivanje je viši stupanj. Zbog njega ćemo otići u krajnost, makar se to pretvorilo i u samopovređivanje. I onda nekim nevidljivim magnetizmom zapadamo u vrtlog emocionalne uzurpiranosti, tražeći na koncu sebe u svijetu kojem ne pripadamo i kojemu se nismo smjeli predati.
Knjiga Josipe, evo ti Marije ostavlja neobičan dojam. Iako se na prvi pogled čini kako govori o svetom Josipu, knjiga zapravo progovara o povjerenju, nadi i mogućnosti promjene ljudskog života. Dok je čitate, istovremeno osjećate jednostavnost autorova izraza i dubinu poruka koje prenosi. Upravo ta kombinacija jednostavnosti i duhovne snage čini ovo djelo posebnim. Dario na otvoren dlan polaže najdublje emocije unutarnjeg svijeta sasvim običnog čovjeka. Čovjeka koji je imao sve i to sve u drugom trenutku pretvorio u ništa dvostrukog života. U igri u kojoj igra sam protiv sebe, Dario u punini praznine živi upravo to ništa. Iako očekujemo da će život osobe koja se podvrgava narkotičkim sredstvima biti pun vanjskih turbulencija, Dario živi jednostavno, prirodno prateći privid svakodnevice, odlazeći na posao, bivajući ugledan sin, zaručnik i kolega, dok se unutar njega odvija drama. Kaotični trenutak postojanja.
Teško je ovu knjigu svrstati u uobičajene okvire. Ona nije samo duhovno štivo niti samo osobno svjedočanstvo. Čitajući je, prepuštate autoru da vas vodi kroz vlastita iskustva, ali vas istovremeno potiče da promišljate o vlastitim životnim izazovima. Najveća vrijednost knjige nije u složenosti njezine strukture ili književnih postupaka, nego u iskrenosti. Upravo zbog te iskrenosti čitatelj se može zateći kako razmišlja o pročitanome i nakon što zatvori posljednju stranicu.
Josipe, evo ti Marije nije samo knjiga o ovisnosti. Ovo je knjiga o čovjeku. O njegovim slabostima, lutanjima, strahovima i čežnjama. O trenutku kada pad postane toliko dubok da se ustajanje više ne čini mogućim, a ipak se dogodi. Dario Vasilj ne nudi gotove odgovore niti jednostavna rješenja. On svjedoči da je povratak moguć i da nijedna pukotina ljudskog duha nije toliko duboka da kroz nju ne bi mogla prodrijeti svjetlost Milosrđa. Možda se granica između pada i ponovnog ustajanna nalazi upravo u trenutku kada čovjek prestane bježati od sebe.
Darijeva priča podsjeća nas da se najveće bitke često odvijaju daleko od očiju drugih ljudi te da je hrabrost ponekad sadržana u najjednostavnijem činu – priznati vlastitu slabost i krenuti ispočetka. Možda granica između pada i ponovnog ustajanja nije mjesto, nego susret. Susret sa sobom, s vlastitom slabošću, ali i sa snagom koja nadilazi ljudske mogućnosti. U Darijevoj priči taj se susret ostvaruje kroz molitvu, Međugorje, Gospinu prisutnost i postupno duhovno obraćenje. Zato ova knjiga nije samo svjedočanstvo o oslobađanju od ovisnosti, nego i svjedočanstvo o čovjeku koji je u vlastitoj pukotini pronašao prostor za milost. Nakon posljednje stranice ostaje pitanje koje knjiga neprestano postavlja: koliko smo spremni zastati, osluhnuti vlastiti život i dopustiti da nas Milost podigne onda kada sami više nemamo snage ustati?
Primjedbe
Objavi komentar