Koliko smo danas uopće sposobni za pravi susret?
Ne za susret koji se događa usput, između obaveza i buke svakodnevice, nego za onaj koji nas zaustavi, dotakne i tiho preobrazi. Koliko smo svjesni da upravo u takvim trenucima može započeti otkupljenje – ne kao veliki događaj, nego kao unutarnje oslobađanje: od straha, zatvorenosti, nepovjerenja u sebe i u Boga.
Knjiga Susret koji otkupljuje ulazi tiho u prostor čovjekove svakodnevice i ondje ostaje – nenametljivo, ali postojano. Ne traži brzinu ni površnu pažnju, nego prisutnost. Građena je od šest cjelina, unutar kojih se nižu priče, gotovo zapisi, zgusnuti od životnih situacija. Autor ne piše o događajima da bi ih učinio velikima, nego da bi u njima otkrio ono najtiše i najdublje: mjesta na kojima se čovjek, usred vlastite ranjivosti, susreće s drugima, sa sobom i s Bogom. To su susreti koji se dogode u prolazu, u tišini, u malim pomacima ljudskog srca u kojima Bog djeluje i u velikim lomovima i u malim trenucima – ali čovjek ih često prepozna tek kada postane unutarnje tih i otvoren.
U središtu tih priča nalaze se obični ljudi, djeca i svećenici. Nema jasne podjele na važne i nevažne – svi su jednako nositelji vlastitih ranjivosti, pitanja i traženja. Upravo u toj običnosti otvara se prostor susreta: čovjeka s čovjekom, čovjeka sa samim sobom, ali i čovjeka s Bogom.
Posebno mjesto u knjizi zauzima Gospa. Marija je prisutna ne kao tema, nego kao odnos – kao ona koja povezuje, koja stvara most između ljudske krhkosti i Božje blizine. U njezinoj tihoj prisutnosti osjeća se pedagogija povjerenja: ne zadržava pogled na sebi, nego ga usmjerava prema Sinu. Ta dimenzija daje knjizi mekoću, ali i dubinu – osjećaj da susret nikada nije samo ljudski, nego uvijek nosi trag nečega većeg.
Prije svake priče stoji nekoliko pitanja. Ona ne traže brze odgovore, nego iskrenost. Pitanje koliko se uopće usuđujemo (u)pitati i jesmo li ponekad u tolikom strahu da ne smijemo (po)slušati odgovore u sebi – čak i onda kada bi nam upravo oni mogli donijeti mir, jasnoću ili promjenu. Ta pitanja čitatelja ne ostavljaju po strani, nego ga tiho uvlače u vlastiti unutarnji prostor.
U toj tišini, dok čitatelj razmišlja i osluškuje, otvara se osjećaj da autor ne samo piše, nego sluša – pažljivo, gotovo s poštovanjem prema svakoj nijansi ljudskog iskustva. Njegovo pisanje je precizno, slojevito i osjetljivo na nijanse unutarnjeg svijeta. I baš kada čitatelj pomisli da će ostati netaknut, tekst se otvara na mjestima za koja nije znao da postoje.
Sjećam se kako je moja majka molila: „Bože, u tvojim smo rukama. Čuvaj nas i štiti.“ Bila je to molitva bez velikih riječi, ali s velikim povjerenjem. Izgovarana tiho, gotovo usput, a nosila je u sebi sigurnost da nismo sami, ni onda kada ne razumijemo, ni onda kada se bojimo. Zato me nije mogla ostaviti ravnodušnom završna rečenica knjige: „Sve je u Božjim rukama.“ Kao da se u toj jednostavnoj misli susreću osobno i univerzalno, djetinje povjerenje i zrela predanost. Kao da se sve ispričane priče u njoj sabiru – ne u zaključak, nego u oslonac. U povjerenje koje ne traži kontrolu, nego dopuštanje da budemo nošeni.
Možda se upravo ondje događa ono najdublje otkupljenje: ne u tome da nam se sve razjasni, nego u tome da se usudimo predati. Da naša nutrina postane mjesto susreta – s vlastitom krhkošću, s drugima i s Bogom. U toj tišini, gdje prestaje potreba da sve držimo u svojim rukama, započinje promjena koja iscjeljuje.
Susret koji otkupljuje ne nudi gotove odgovore niti želi poučavati. Ona poziva na tišinu, na prisutnost i na hrabrost da se dopustimo dotaknuti, motivirati, krenuti. Otkupljenje se ovdje ne događa spektakularno, nego tiho – u spremnosti da budemo viđeni, da slušamo i da se otvorimo promjeni koja započinje iznutra. Promjena se ne rađa iz buke, nego iz tišine u kojoj čovjek dopušta da bude dotaknut. Iz nutrine koja se ne zatvara u sebe, nego se otvara susretu. Ondje gdje prestaje potreba za kontrolom, započinje povjerenje. A upravo iz tog povjerenja, tiho i nenametljivo, raste otkupljenje.
Za Baglamu: Melisa Marija
Primjedbe
Objavi komentar