Imaju li priče miris?
Da. Imaju.
U Međugorju sam. U Gospinom mjesecu čitam priču o Gospi nastalu iz Ivanova pera. Dok držim knjigu u rukama, osjećam je kao čudo refleksije i shvaćam da ne vjerujem u slučajnost. Sve dolazi točno onda kad treba. Sve dolazi onda kad nam je potrebno.
Knjiga U proljeće se manje događaju nesreće ne ostavlja čitatelja ravnodušnim. Tražiš još, ali ne dobivaš više od onoga što je zapisano. Autor te potiče da kopaš dublje. Jer nutrina je naša slojevita — puna zakutaka, hodnika, prostora. Ispunjena i prazna u isto vrijeme. Njezin je sadržaj zaboravljen, skriven, ponekad mučan. Često zato što to sami dopuštamo. A onda se, uhvativši se za glavu, začudimo kako baš iz tog mučnog sadržaja učimo nešto važno.
Ne moraš čitati knjige od pet stotina stranica da bi osjetio miris priče ušuškane među korice. I sjećanja mirišu. I djetinjstvo u sjećanju miriše. Tamo gdje se boje gube, Ivan ih ponovno oživljava. Mislili smo da smo zaboravili detalje, a oni su ostali u zapisu — ne samo jednog vremena, nego uspomene koju svatko duboko u srcu nosi. Nemoguće je ne osjetiti želju za paljenjem svih čula. Čulnost je tako slojevita, poput plamena. Kao i Ivanova iskrenost u življenju, potaknuta jednostavnošću. Nema tu zadrške. Tako je — i drugačije ne može biti. Čak i kad boli. Čak i kad ne želimo susret s boli.
Ivan je skroman. On ne govori o vlastitom stvaralaštvu. On ga nosi u svojoj skrovitosti i otkriva tek onoliko koliko bi nekoga moglo dotaknuti. Nailazi na naizgled slučajne prolaznike — žedne riječi, gladne onog nekog vremena kad su u košarama vlastitoga srca nosili emocije. A sada su tamo samo sjećanja. Možda neka od njih i zaboravljena. Vise na nitima između jučer i sutra, dok danas u njima ne postoji.
I u toj skrovitosti leži ono najdublje — monolog duše. Ivan ne piše priče, on zapisuje tišinu između misli. Svaka njegova rečenica diše kao da dolazi iz mjesta koje svi poznajemo, ali ga rijetko posjećujemo. U tim kratkim zapisima nema zapleta, nema buke — samo treptaj svijesti, trenutak prepoznavanja. To su unutarnji razgovori s onim dijelovima sebe koje najčešće prešućujemo. Monolog duše ne traži čitatelja, nego suputnika. Onoga koji će se usuditi stati, oslušnuti i prepoznati vlastiti odjek.
Ivanove riječi nisu samo tekst; one su prostor u kojem duša diše. I kad zaklopiš korice, ostaneš u toj tišini koja te još dugo grli. Kao da te knjiga ne pušta, nego ti šapće da si već sve znao — samo si morao ponovno čuti.
I tada shvatiš: monolog duše, poput mirisa priče, ostaje s tobom — nježno, skriveno, ali nepobitno, osjetno svim osjetilima, podsjećajući te na sve što je u tebi već živjelo i još uvijek diše. Poput plamena u kojem se sjete i tuga i radost, u kojem su sve nijanse života sabrane u trenutku prepoznanja.
Primjedbe
Objavi komentar