Slika 1
Ma nije tebi ništa...
Glumiš...
Želiš pozornost...
Da li ti imaš život ne bi ti ovakva hodala...
Depresija? Anksioznost? Pa to ne postoji. To se u vrijeme mojih babe i djeda rješavalo motikom u polju.
Psihoterapija? Što će ti to? Samo da ti novac uzme.
Izgleda da imaš neki gadan poremečaj čim ti treba to... to nešto, što je to uopće?
Psihoterapeut? Ahahahhahaha Pa budala budali daje novac! ahahahahhah
Slika 2
Ide kod nekog psihoterapeuta. Mora da nije u vinklo.
Aaaaaaaaa treba to dobro šamarat! (Jer kod nas se sve time rješava).
Hoda luda okolo.
Čuvaj se ti da ti ne pređe anskioznost od nje. Možda je to nešto zarazno.
Nije se ona nikad udavala. Zato i jest u toj, kako se to kaže, depresiji. A nema ni djecu. A što li nema?
Ima ova jedna što je udata, ali je u depresiji. Šta ti znaš šta joj se po kući dešava...
Koliko je ovakvih dijaloga, zaključaka i predrasuda među nama?
Između korica našeg života kriju se priče za koje mislimo kako ih samo mi živimo. Nitko drugi nema ništa slično i zajedničko s nama. I bojimo se podijeliti priče jer mislimo kako su unikatne, previše osobne, strašne, strane drugima. Situacije se događaju samo nama. Budući da je to jednostavno tako, neće nas razumjeti, neće nas prihvatiti, osuđivat će nas. A toliko je ljudi koji nose istu težinu boli urezanu tintom situacija, propadanja, površnog mišljenja, stava, guranja pod tepih, stavljanja sebe na zadnje mjesto... Sve i da postanemo toga svjesni, opet radimo isto. Meljemo meso vlastitih emocija i bacamo na vrelo ulje života. A ne bismo trebali. Jer ne zaslužjemo živjeti izgorjele navike. Zaslužejmo biti voljeni, sretni, inspirativni.
Projekcija osuđivačkog društva
Nigdje kao na brdovitom Balkanu nema dubljih zaključaka a pliće pameti. Koliko god imali volju razvijati se i kretati naprijed, globalna osuda ne izostaje o čemu svjedoče komentari na društvenim mrežama. Idealan je to pokazatelj nutarnjeg (ne)zadovoljstva, iskrivljene vjere u ispravnost usiljenog izraza, glumljene duhovnosti, manipulativne olakotnosti i ustrajnosti u agresivnom naumu. Jer svatko ima pravo govoriti u ''demokratskom društvu'' pod izlikom ''prava na mišljenje i stav''.
Jesmo li se, kad već imamo pravno na mišljenje i stav, ikada zapitali koliko su naši stavovi dobri i jesmo li upravo slobodnim služenjem sekcije komentara povrijedili nekoga, potaknuli bol, otvorili ranu? Nismo. Jer nanoseći bol drugima, svjesno ili nesvjesno, oslobađamo se vlastite boli.
Društvo koje je u boli ne može donijeti ništa drugo osim još boli. Jer od boli ne može raspoznavati darove ljubavi i pomirenja za koje se sustavno zatvara. A zatvara se jer počinje živjeti u uvjerenju kako je ispravno živjeti boljen a ne voljen. Utopija postaje sigurna kuća. Malaksalost je najveći pokret koji se može napraviti. Osuđivanje je govor ljubavi. Kritiziranje je sredstvo ranjavanja a ranjavanje terapija. I tako nastaje savršena slika gnjile i izopačene nutrine cijelog jednog društva, koje misli kako miriše a zapravo smrdi po fekalijama valstitih misli.
Anonimni dnevnik koji svjedoči
Prvi put se nisam mogla suočiti s knjigom. Pročitala sam ju u dahu iz drugog pokušaja. Prvi put me anonimna ljutila jer nije bila dovoljno jaka, jaka po nekim mojim standardima za mjerenje psihičke i duhovne jačine. Ljutila me jer ugnjetavanju nije znala reći stop. Ljutila me njezina strpljivost u susretu s emocionalnim i psihičkim zlostavljanjem. Ljutila me njezina borba s nečim čemu bih ja kategorično zalupila vrata pred nosom. Nervirala me njezina vjera u promjene odnosa prema ljudima, ljudi prema njoj. Išla mi je na nerve ljubomora njezina partnera, dok je anonimna ustrajavala u emocijama i predavala im se kao šećernim kockama koje nam daju prividnu sreću, dok nam s guštom uništavaju tijelo i um. I onda sam zatvorila knjigu. Ostavila ju na klavir i zakopala među ostale knjige, nastavila biti ljuta, pitajući se voli li ta žena sebe? Zna li pustiti kraju?
Prošlo je nekoliko mjeseci. Otvorila sam knjigu i počela čitati iz početka. Shvatila sam kako se prvi put nisam mogla suočiti ne s knjigom, nego sa sobom. Prepoznala sam one niti koje nosimo i ona i ja. I tko zna u koliko još svjedočanstava možemo prepoznati sebe, u suosjećanju, iskustvima, situacijama, slojevima duha, duše, svijesti, podsvijesti. Na koncu sam vidjela hod koji nije lak, ženu koja se ohrabruje, čestita sebi na stvarima koje su nama sasvim normalne za obaviti i postajem svjesna koliko često nismo zahvalani na svkodnevnoj jednostavnosti koja nam klizi samo zato jer smo stvorili pogrešan stav - to se podrazumijeva da tako treba. Kad nemate volje, kad vam duša plače, budite se knedlom u grlu, želudac vam govori da usporite, glava boli a tableta ne pomaže, vjerujte kako se ne podrazumijeva.
Sunce, Presveti i nova snaga
A gdje je Bog?
Između emocionalne raspuknutosti i susreta s psihoterapeutom, u trenucima kada se činilo da terapijski put otvara mnoga pitanja, ali ne daje uvijek brze odgovore, u iskustvima koja su nadilazila samo ljudsku riječ. U susretima pred Presvetim pronašla je onu vrstu smirenosti i povjerenja koje se ne mogu izmjeriti tehnikama ni metodama. Klanjanje pred euharistijskim otajstvom za nju postaje prostor koji spaja pukotine njezine nutrine u cjelinu. U toj tišini, gdje nije trebalo objašnjavati ni tražiti opravdanja, doživjela je prisutnost koja liječi. Takvo iskustvo vjere nije bilo bijeg od stvarnosti, nego dublje uranjanje u nju. Terapija ju je učila razumjeti vlastite obrasce, strahove i prošlost, a duhovnost ju je osposobljavala da sve to obuhvati širim pogledom – pogledom nade. Njena unutarnja izgradnja tako se kretala u dvostrukom ritmu: razumu i srcu, psihoterapijskom radu i povjerenju u Boga.
I gle vodstva Duha Svetoga koji ju izvodi vani, podupire, uvjerava u dar fotografiranja, gledanja svijeta kroz objekitiv, gledanje Božjih kreacija u svjetlu sunca. Svjetlu punom topline, brižnosti, prisustva. Fotografiranje sunca postaje simbolika osobnog izlaska. Sunce je za nju znak života, svjetla i stalnog podsjetnika da svaka tama ima svoj kraj. Kao što zrake prodiru i kroz oblake, tako je i ona osjeća da svjetlost pronalazi put do nje, unatoč ranama i nesigurnostima koje je nosila. U tim trenucima iza kamere, ali istodobno pred beskonačnošću, otkrivala je vlastitu povezanost s onim što je veće od nje same.
Nova snaga koju je pronašla rađala se upravo u tom susretu različitih dimenzija. Nije to bila snaga samopouzdanja u klasičnom smislu, nego unutarnja sigurnost koja raste kada čovjek osjeti da nije sam. Sunce koje je gledala, Presveti pred kojim je klečala i put koji je prolazila – sve je to zajedno činilo mozaik njezine obnove. To je snaga koja ne briše slabosti, nego ih pretvara u izvor blizine, suosjećanja i zahvalnosti.
Ne boj se otvoriti
Na kraju ovoga puta ostaje jasna poruka: Bog nam u život dovodi ljude i okolnosti koji nas mogu iscijeliti, ako dopustimo da nas vode. Psihoterapeut nije samo stručnjak za tehniku i razgovor – on može postati oruđe Božje providnosti, dar koji nas vraća nama samima. Kroz terapiju učimo imenovati vlastite rane i pronaći unutarnje obrasce a kroz vjeru otkrivamo smisao i snagu da krenemo dalje.
Možda upravo u toj povezanosti leži tajna izgradnje: čovjek ne mora birati između duhovnog i psihološkog, nego oboje zajedno postaje put povratka k sebi. Psihoterapija tada prestaje biti samo proces ozdravljenja – ona postaje prostor u kojem Bog tiho, ali ustrajno, progovara i vodi nas prema punini života.
Primjedbe
Objavi komentar