Postoje knjige koje pročitate jednom, i one koje se čitaju više puta. Povratak Ocu pripada ovoj drugoj vrsti – to je knjiga kojoj se vraćate. Prvi put ćete je progutati, jednako kao što ona guta vašu pažnju. Gubite se u vremenu dok jasno čujete svaku pročitanu riječ i na pločicama mašte stvarate žive slike. Drugi put čitat ćete ju kako bi „sjela“ na dušu. Tada počinjete osjećati njezin sadržaj u porama vlastitog života, poistovjećujući se s njom i postajući svjesni da je ovo knjiga o istinskom susretu – sa svijetom, sa sobom i s Nebom koje liječi kroz suze. Svaki sljedeći put mislit ćete kako vi secirate sadržaj, dok zapravo sadržaj secira vas. Jer ovo je knjiga u kojoj pulsira život. U jednom trenutku zapitat ćete se čitate li vlastiti ispit savjesti. U drugom, pitat ćete se kolike su mogućnosti postojanja u našoj različitosti, kad smo u dubini – tako isti.
Padamo. Ili dopuštamo drugima pasti, dok mislimo da smo na visini moralnog zadatka – samo zato što vjerujemo kako činimo dobro, a Boga nismo uključili u to isto dobro.
Jer, eto, ne mora On baš u svemu sudjelovati.
A upravo tada – nagriza se milost.
Neugašeni žar
Dok ovo pišem, negdje u kutku neba čuje se grmljavina. Istog onog neba koje nas promatra, osluškuje, prati – i pušta. Jer zna da ćemo i mi, kad-tad, proplakati. Pustiti suze – ljekovite kapi duše.
I Goranova je duša (za)grmjela. Uznemirila se. Potresla. Zaogrnula tamnim oblacima misli i težinom emocionalnog pritiska. Baš kao što olujno nebo, bez pitanja i dostojanstva, prekrije zemlju i zaguši je.
A onda tuča. Grom.
Možda se tomu nije nadao, nije očekivao, niti tražio, ali i njega su udarale tuče emotivnih, naizgled bezazlenih rana. Jer što je jedna ukradena čokoladica? Ništa. Pa još jedna – umotana u blještavi celofan laži. I nisu dosta ni jedna laž ni jedan sjaj. Ide dalje. Tamo gdje očima nedostaje sjedinjenje sa sluhom. Jer želi čuti – kako sjaj šušti.
Oh, sada može osjetiti napola prepuklu puninu besmisla.
Ali besmisao miriše... posebno. Drugačije.
Zadovoljava još jedno čulo – neopisivo, slatko i prazno.
A tek dodir. Dodir zloga, mekan poput pahuljastih oblaka, čija grmljavina djeluje kao najljepši šapat. Ne opire mu se. Dopušta da ga povede – u vrtlog beznađa i praznine.
Sva su čula puštena u bezuvjetnu uporabu. U službu bezobličja koje grli, u zamjenu za privid zadovoljstva. Zadovoljstva koje se brzo pretvara u agoniju. A onda – u bezdan bijede i polusvijesti. Sve dok ne dotakne dno ispod dna, dno koje se ne može opisati riječima.
Dok pijavica pred sobom guta sve vrijednosti života, žvače ih i pljuje, pretvarajući ih u ništavilo – Goran u sebi nosi ono najtananije svjetlo. Svjetlo koje žmirka. Ali u sebi čuva tri niti: vjeru, nadu i ljubav. Tri niti koje ga vežu za tri zrnca Gospine krunice.
Koliko su samo važna ta zrnca – Goran ni ne zna.
Odziv Kraljici Mira
Ne postoje molitve koje nisu uslišane po Majci. Jer Sin ne može odbiti molitve svoje Majke. Mama je mama. A mama se mora slušati. Jednako tome, nema osobe koja je došla u Međugorje a da mu se nije vratila — makar u mislima, makar u tišini. Ili da nije otišla barem malo promijenjena iz tog čudnovatog mjesta koje miriše na želje, molitve, spas, nadu, vjeru. Tamo ne možeš biti i ostati ravnodušan. Ni splitski šarlatan mu na koncu nije mogao odoljeti.
Međugorje nije mjesto, ono je stanje duše. To je podsjetnik na to da nismo sami, da nismo izgubljeni, da nismo bezvrijedni. To je onaj trenutak kad netko padne na koljena, ne zato što je slab, nego zato što je dotaknut. Tamo molitve ne ostaju u zraku — one padaju u zemlju, u kamen, u srce, i niču kad se najmanje nadaš. Sve je u Međugorju prožeto nekom čudesnom blizinom neba. I kad misliš da ništa ne čuješ, osjetiš da si saslušan.
Goran je živi primjer istinskog međugorskog čuda. Dok ga guta prljava vanjština potamnjelog svijeta, u njemu kuca jedan misterij — molitva Zdravomarije. Zašto ova molitva? Zašto jedina? Jer Majka ne napušta svoju djecu. Samo Majka zna kako prodrijeti kroz sve slojeve otpora, boli, sumnje, i kako tiho, strpljivo, majčinski, vratiti svoje dijete u Očev zagrljaj. U Goranu se ta molitva ne gubi. Nije naučena — ona je urezana. Možda ne zna više ništa drugo iz vjere, ali Zdravomariju zna. I to nije slučajno. To je znak da je Majka uz njega. Da ga prati. Da ga čeka. Kao i svakoga od nas. Jer u tome nema sumnje: pripadamo Ocu i u Njegovom domu pozvani smo prebivati. Koliko god grijeha napravili, Njegov oprost ih nadilazi, a naše pokajanje — kad je iskreno, kad boli — sapire ih. I tada Majka stoji uz nas, kao odvjetnica srca, kao glas koji nas brani kad mi više ne znamo kako.
Zato, kad netko kaže da je bio u Međugorju, ne pitaj što je vidio. Pitaj što je osjetio. A kad šuti — znaj da nosi nešto veliko. I neka te šutnja ne zavara: to je šutnja duše pred svetim.
Odvažni u Duhu
Koliko je Gorana među nama? Postoji li još negdje jedan fra Zvonko koji će odvažno, ne pitajući se, krenuti u pohod i biti još jednom u ulozi Gospodinova detektora, vodeći se samo jednom mišlju – spas ljudskih duša? Postoji li još netko poput njih dvojice – onih koji osluškuju signale Duha Svetoga i puštaju se vodstvu Boga Oca pod ogrtačem Blažene Djevice Marije? Ima li tog nadahnuća koje će nahraniti gladne i napojiti žedne duše, kojima tako malo treba da budu odvažne i hrabre u svjedočenju?
Oni nisu slučajni likovi u priči – oni su produžene ruke Gospodinove. Kroz njih Bog ne stvara tek još jedno svjedočanstvo, već životno hodočašće u kojem ponovno želimo oživjeti susret s Kristom. Njihovo djelovanje otvara prostor za povratak, za pohititi u zagrljaj Onoga koji liječi – kroz živu Riječ, kroz djelo Ljubavi.
Njihova prisutnost nije tiha – ona je goruća. Ne nameću se, ali ostavljaju trag. I upravo zato, svaki koji čita, susreće se ne samo s njima, već i sa sobom pred Bogom.
Njihovo DA postaje pitanje nama: Jesmo li i mi spremni odgovoriti nevjerojatnoj ispuni ljubavi darovane od Ljubavi?
Za Baglamu: Melisa Marija Z.
Primjedbe
Objavi komentar