Piši. Samo piši. - reako mi je davno jedan šapat. I poslušala sam ga. Ta malena podrška i ogroman poticaj učinili su da ovaj svijet počnem bojiti onim bojama koje volim i želim dijeliti s drugima. Ne znam je li ovo preuranjena zahvala, ali nikada ne zante kada će vas netko potaknuti malim riječima na velike korake.
Bilo je vrijeme korone. Vrijeme koje je cijedilo potrebu za inovacijama, utrnivanje monotonije, gajilo želju da progovorimo novim i drugačijim jezikom, jezikom glazbe u pisanoj riječi, materijalima koji mogu pomoći u kreativnoj nastavi, ali prije svega opustiti i biti dostupni svima na razuman i jednostavan način. I je li bilo teško? Nije. Zašto? Jer volim ono što radim. A kada nešto volite i drugi počnu osjećati ljubav koju nesebično dajete. I opet bih. Tako sam i druge i sebe odvajala od svakodnevnog svijeta zaračena sa samim sobom, kako bismo odlazili u svijet glazbe, neobičnih činjenica i inovacija.
--- vječito pitanje. Sjedila sam gledajući u vrata. Ne znam zašto sam fokus usmjerila na baglame. Baglame su držale vrata i moju pozornost. I sinula mi je ideja. Ako baglama drži vrata, zažto baglama ne bi bila spona znanja, uzajamnosti, spona između mojih čitatelja i mene. Zašto baglama ne bi bila mala baglamica koja će povezivati ovaj ludi svijet u vedre boje jednostavnosti i odvojila nas od zatočeništva umnog neznanja i uspavanosti koja želi biti probuđena.
Baglamica je postala spona čitatelja diljem svijeta. Jer jedni traže baglame za vrata a drugi trzalačko glabalo. Nekeko mi se čini da svi dođu kod mene u goste. 😄
Pozitivne priče u negativnom svijetu
Nisam profesionalni novinar. Ali je lako zaključiti koliko smo zatrovani negativnim vijestima, frustriranim komentarima, zatomljenom boli koja se izbacuje kroz anonimne izjave zasnovane na mržnji, zavisti, pakosti, tobože nekom mišljenju kome je ekvivalent ponor besmisla. Nisu novinari krivi. Čast mnogima. No, koliko je samo malo potrebno da jednu malenu riječ ubaciš kao poticaj i da se svijet veseli.
Iako sam dobila status narcisoidne samopromotorice, kojim se usput rečeno ponosim jer mi ga prišiše nekompetente osobe, nastavila sam gajiti sebedarje. Pitam se samo kako mogu darivati vrijeme i prostor drugim ljudima koji imaju toliko vještina, talenata i kreativnosti?
Ne znamo koliko je neophodno prišivanje statusa, ali daleko važnije je pogledati u sebe, u vlastiti lažno savršeni svijet, kojeg treba liječiti zaranjanjem u nutrinu i svakodnevnim govorenjem lijepe riječ. Tako ćete se zavoljeti. A kad zavolite sebe, zavoljet ćete i druge i postati uzajamni motivatori i ljubitelji ljubavi.
Ljudi su naše priče
Izađemo li iz kože vlastite ljubomore i sebičnosti, vidjet ćemo koliko se vrijednih ljudi s čistom dušom kreće oko nas a kojima je dato tako malo prostora za isticanje. Komunikacija s ovim ljudima učinila me iznimno bogatom. Dobila sam u njima sjajne sugovornike jer svaka životna priča, doprinos kojeg rade i ono što čine, hrana su za um i dušu. Biti dionikom njihove životne putanje ogroman je blagoslov. Ne biste vjerovali što kriju ti čovječji svjetovi i koliko neobičnosti i ljepote u njima ima. Ljudske priče su najdivniji odraz u kojem se treba ogledati. Stoga vam hvala što ste postali dio ovog Baglamica projekta jer bez vas ona ne bi bila spona onako kako sam ju zamislila da bude. 💖
Maleni vrijedni koraci
Ovo je stoti jubilarni člančić u kojem dijelim ponos na ljude kroz čije sam žvotne priče dobila ogroman poticaj, ali i neskroman ponos na sebe jer sam poslušala riječi s početka ovog teksta. Ljudi vas mogu ne voljeti, pričati o vama loše, pokušati vas sabotirati, ali ćete uvijek imati one koji će vam doći kao dar od Boga, dar kojeg ne smijete ispustiti iz ruke.
Hvala vam što ste postali i ostali moj dar.
Primjedbe
Objavi komentar