Drugi je siječnja. Godina 2024. Pijem prvu jutarnju kavu na sunčanom balkonu i postajem svjesna kako već trideset i sedam godina gledam u zidine - ures jednoj kraja. Nikad nisam razmišljala o tome kako sa balkona gledam na svoj budući posao, koji je zapravo postao moj drugi dom ili kako ga, oni koji ga doživješe tako, nazivaju još školom za život. Godinama sjedim na istom mjestu i ne slutim da ću jednoga dana kročiti unutar tih debelih zidina i hodati hodnicima u koje su utrte stope utemeljitelja neprolazne povijesti Franjevačke klasične gimnazije.
Zamislite samo kakav je osjećaj stajati na sredini samostankog hodnika ili konvikta i osluškivati zvuke prošlosti, slušati đački smijeh, užurbane korake uglednih profesora i časnih sestara. Osjećam miris prošlosti koji mi obavija nosnice, zamagljuje um i stvara osjećaj strahopoštavnja prema ljudima koje nikada ne sretoh a koji iza sebe ostaviše tragove vremena koji ne blijede. Održavaju ih neizbrisiva sjećanja.
Banjerske jabuke
Predugo sam tu. Upoznajem se s fratrima koje prvi put vidim. Kada im objašnjavam gdje živim kažem kod fratarske njive. I sve je jasno. Prema franjevačkim pričama nisam znala kako živim u, za njih, važnom naselju, kako fratri kažu u Banjeru. Ono ne donosi materijalno bogatstvo. Ono je duhovna veza. Na Banjeru je voćnjak. Posebno mjesto gdje bježiš u samoću u kojoj proljeće ima drugačiji miris a jesen zrije poput jabuke pune soka. Na/u Banjer se ide u šetnju, u trenutke promišljanja i sjedinjenja s franjevačkom filozofijom življenja - ljubavi prema prirodi i darovima plodova zemlje, Bogu i čovjeku.
Svako jabukovo stablo, a mnogo je sorti, gledalo je stotine sjemenštaraca i đaka, raslo s njihovim pošalicama, nestašlucima, skrivenim ljubavima, patnjama i molitvama. Pupalo kako i oni sami pupaše. I kada ubirete jabuku ili ju podižete opalu s poda, u ruci ne držite samo voćku. U rukama držite svijet prošlosti utkan u sopstveni odraz sadašnjosti. I čuvate ga jer znate da je prije vas netko drugi stajao na tom mjestu a bilo mu je važno. Mjestu koje je liječilo dušu od usamljenosti. Mjestu koje je pružalo utjehu. Mjestu koje krije najskrivenije želje, uspomene i sjećanja.
Đak koji postaje profesor, profesor koji postaje đak
Kada se jedna faza završi, prema prirodnom tijeku nastaje druga. Franjevačka klasična gimnazija ima čudesnu fazu u kojoj đak postaje profesor a profesor đak. Biti dovoljno otvoren, dok učite svoje đake, znači da ćete mnogo toga vrijednog naučiti od njih. Nikada nećete biti neznalica samo zato jer želite da vam pomognu svladati nešto s čim se prvi put susrećete. Kako bodrite vi njih, veličanstven je osjećaj kada oni bodre vas. A znaju i osjećaju kada je to najpotrebnije. I samo što ste se okrenuli s mišlju kako ste iznjedrili generaciju, eto njih vraćaju se s osmijesima. Vraćaju se kao vaše kolege zajedno s vama dijeliti ovaj blagoslovljeni prostor, kreirati nove uspomene, raditi na projektima, usavršavati znanje i po navici podupirati.
Vrate se i oni koji su svoj put započeli negdje drugdje. Vrate se kao svećenici ili obiteljski i poslovni ljudi. Vrate se jer znaju gdje je dom koji nikada nije prestao disati za njih. Iako to ne žele priznati, nikad ni on nisu prestali disati za njega. Kad ih vidite, potrčite im u zagrljaj. Jer znate koliko ste vremena skupa koračali, istražujući znanja, usavršavajući vještine, njegujući talente i ono najvažnije postojali obitelj. A obitelj ne možemo dočekati sklopljenih ruku. Jedino ako su u molitvi sklopljene za tu istu obitelj.
Živjeti ispunjeno
U užurbanosti vremena i njegovoj silovitoj protočnosti teško se možemo zaustaviti kako bi živjeli trenutke. Onaj tko nije kročio u Franjevačku klasičnu gimnaziju Visoko, teško mu je pojmiti život ispunjen raznolikošću pokreta u nekoliko metara kvadratnih. Nema tu praznog hoda za radišne ljude. Ora et labora ne vrijedi samo za članove zajednice, nego za svakoga čovjeka koji dane provodi u ovom svetom krugu vježbališta i krotilišta duha i tijela. Jasnoća, konciznost, poštovanje, učenje o pojmu sveprisutne ljubavi za Boga i čovjeka, umjerenost i smjelost, ne vrijede samo za đake u razvoju, nego svakog čovjeka koji se želi razvijati u svakom darovanom danu, kao prilici za ispunjeno življenje.
Živim li ispunjeno? Da! Jer svaki put kad se vraćam doma, vratim se radosna. Jednak je osjećaj i kad idem u svoj drugi dom gdje me čeka moja velika franjevačka obitelj.
Primjedbe
Objavi komentar