Analogija življenja u današnjem vremenu često nas čini umno drugačijim, vodeći nas u neosviješteni ponor izmišljene samosvijesti. Misleći da živimo ispravno, često zalutamo u međuprostor pravila, kodeksa i morala. To u nama izaziva blokadu, stegu, strah, osjećaj nezadovoljstva, besmisla i u konačnici dovodi do raspuknuća naše duše. Sve se to događa samo zato jer ne znamo koja pravila slijediti jer smo naučeni živjeti po kalupima. Čija su to pravila? Sasvim običnih ljudi koji su jednom, u nekom vremenu, živjeli u strahu od straha.
 |
Smisao koji je izgubljen, postao je smisao za kojim tragamo i kojeg pronalazimo u životima drugih, ne pitajući sebe zbog čega gubimo vlastiti smisao i težimo za njim u bašti gdje je trava uvijek zelenija.
Moj život postao je smislen tek onda kada sam počela živjeti trenutke i zahvaljivati na njima. Uočila sam da sam u polovini dosadašnjeg života izgubila mnogo blagoslovljenih trenutka korigirajući svoje vlastito ‘’ja’’ i kroteći se prema pravilnicima koje su zacrtali drugi. Sve se svodilo na htijenje dovođenja sebe u polje savršenstva i nepogrešivosti, dok mi je sloboda izmicala i prosipala se poput pijeska koji prolazi kroz prste u nepovrat. Susreti su morali biti s ‘’ispravnim’’ ljudima, čiji je život univerzalan prema nekom imaginativnom kodeksu savršenog življenja. Bez mrlje. Bez packe. Um zaleđen u moralnom kodeksu, duša čista kao tek opran veš, ali izgužvana od centrifuge života koji nije savršen. I zašto sam to činila? Možda iz potrebe da se nekome dopadnem, negdje uklopim, osjećam da pripadam, budem ljubljena i ljubim. Možda zato jer sam život shvatila previše ozbiljno. U najmanju ruku kao mog neprijatelja. A trebao je biti najbolji prijatelj. Samo sam ja bila prestroga prema sebi, prestroga prema životu i onome što on kao moj najbliži nudi.
Kada sam počela živjeti? Prije svega par dana, kada sam dopustila sebi biti nesavršena, kada sam poželjela drugačije korake. Počela sam živjeti onog trenutka kada sam shvatila da samu sebe sputavam u prihvaćanju lijepoga a koje dolazi bez stege, obveze, u miru, u srdačnosti i iskrenoj nesebičnosti susreta. Počela sam živjeti onda kada sam shvatila da su ljubav i zahvalnost najvažniji temelji našeg postojanja. Ljubav kao pokretač a zahvalnost kao odjek.
I što se promijenilo? Netko bi rekao za par dana ništa. Ali kada prihvatiš srcem ono što ti u susret dolazi, onda možeš reći sve.
Primjedbe
Objavi komentar