Pohvala prevrnute stolice

 

Dotaknuvši dno, biti pohvaljen... Izgubiti svoj temelj i biti podvrgnut pomoći drugoga, ostavljen na milost i nemilost ruke potpunog stranca, bespomoćan, a opet tako simboličan... Stolica je po definiciji komad namještaja koji služi za sjedenje, no ponekad nas zavara ta prividna činjenična stvarnost realnosti, ne predstavljajući nam srž simbolike samog postojanja onoga o čemu pišemo. Ne... Stolica nije tek neki drveni predmet.... Stolica je prijestolje, mjesto donošenja odluke o životu i smrti, mjesto kulta ličnosti, mjesto dobra i zla i temelj promišljanja. No šta se desi kada temelj biva poljuljan, pa čak i potpuno oslabljen? Šta se desi kada stolica izgubi svoju bit i bude opet promatrana kao komad namještaja... 

Ponekad bivamo ta stolica... Ponekad je poniženje i slabljenje jedini znak života u surovoj realnosti koja ne prati moralne smjernice, već traži način za izvrtanje temelja koji su tako nekada čvrsto bili utemeljeni u naše postojanje, a sada nestaju daškom vjetra... Što kada padne moral, što kada padne hrabrost, što kada padne snaga, i ono najstrašnije... Što kada padne ljubav i ljudskost? Tišina.... Tišina je jedan od najvećih znakova tajanstvenosti osjećaja, prikrivanja bola, ostavljanja subjekta radnje bez riječi i davajući veći značaj nego ijedno izgovoreno slovo. Tišina... ona ne može pogriješiti, a tako puno može izreći, tako puno srce kaže kroz pogled oka... Mi smo prevrnuta stolica... Naši temelji više nisu čvrsti, bila to realnost ili skepticizam, pogledajmo na svijet i nađimo sigurnost... Upravo tako, vlada tišina, jer je sigurnost relativan pojam i ne može se naći kroz površan pogled. Pohvala na šutnji... Pohvala na trpljenju... Svako dobro zaslužuje pohvalu. No zašto hvalimo onoga koji trpi bol, pitate se? Ne shvatite me pogrešno... Ne hvalimo mi bol koja biva trpljena, već snagu prihvatanja surovoga, snagu života. Filozofija bi puno bolje mogla dočarati što to znači živjeti, emocije bi puno bolje opisale što to znači biti oboren na zemlju bez mogućnosti vraćanja u prvobitni položaj, bez prilike za normalno postojanje i ispunjavanje svoje uloge na ovome svijetu koji je zaista jedan veliki izazov. Iskustvo bivanje prevrnute stolice... 

Svi mi imamo to iskustvo, bez obzira na godine i prilike ili neprilike koje nam je život nanio na naše puteve. Svi smo mi u srži prevrnuta stolica i tražimo se, tražimo se i koprcamo se u realnosti koja je ispunjena ironijom i sarkazmom biti ono dobro, biti onaj dašak ljubavi i svjetlosti. No stolica se nikada neće moći dići sama... Pa tako ni mi, za to nam treba pomoć, za to nam treba ljubav drugih i zajednica koja će biti spremna dignuti srušeno i obnoviti ono što je davno nadu izgubilo.

Za Baglamu piše: Nathaniel Šimunović