Često imamo visoko postavljene ciljeve kada je riječ o školstvu. Ali ovo vrijeme nije vrijeme dokazivanja, kao ni pretjeranog isticanja u imanju briljantnog uma. Važni su nam glagoli, formule i činjenice, umjetnički izrazi i tjelesna aktivnost. Ali najvažnija formula ovog perioda bila je otvorenost+ljubav=ljudskost. I kako god ju postavimo neće biti pogrešna, ako će jedan od konačnih ishoda biti pozitivna emocija proizišla iz mladog bića.
Motivacija je put do zajedničkog uspjeha
Držimo li da su strogost i ozbiljnost jednako poštovanje naići ćemo na zatvorenost. A mladenački duh ne treba zatvarati. On je pun poleta. I takvog ga treba gurati u visine. Distanciranost i forsiranje također nisu od pomoći. Oni stvaraju otpor. Ako nam nije cilj da učenik nadmaši profesora, što nam je onda cilj? I imamo li ga uopće? Zar drskost i hladnoća pristupa mogu biti poticajni? Umjesto što ćete postaviti cilj trpanja gradiva, postavite cilj da netko bude sretan. Niste znali s čim se vaši učenici bore, niti ste znali kako se nose s određenim problemima, jer niste vidjeli dalje od nastavne jedinice. Zadovoljavanje nečije bezlične ideje u kojoj je važnija forma od čovjekova osjećaja i rasta ravno je lutanju bez svjetla u nepoznatom prostoru. Većina se neće ni sjećati lekcije, ali hoće one tople riječi, razumijevanja, podrške, motivacije, truda i kreativnosti. Nekima se kreativnost izgubila u vlastitoj tvrdokornosti, pa ne mogu osjetiti kako je vjetar u leđa više od fraze.
Suosjećanje je hrana duše, a zahvalnost blagoslov
Svi smo mi nekoć bili srednjoškolci. Sjetimo li se svojega odrastanja ispunit će nas plima osjećaja. Uspomene u nama naviru poput bujice. Emocije nam kupaju srce i boje dušu živim bojama. Nitko se ne sjeća gradiva, ali su nam kroz glavu upravo prošle sve one životne lekcije. U njima stoje lica nama najdražih profesora koji tumače bit i smisao života. Pokazuju nam putokaze u čovječnost, bogatstva naših vrlina i guraju nas k cilju uspjeha. I sve to jer su vjerovali u nas. Profesor se ne treba bojati pokazati svoje emocije. Kroz njih pokazuje da je samo čovjek, a ne hodajuća enciklopedija ili rječnik. Ne suosjećati znači izbjegavati. Ako pak uključimo suosjećanje, otvorimo se empatiji, zapitamo se kako bi se mi nosili u nekom trenutku, lakše ćemo otkriti put emocionalnog rasta i moć koju nosi ova hrana duše. Nisam mogla ne pitati se što rade moji đaci u danima izolacije. Znala sam da im je teško i da novonastalu situaciju proživljavaju iznimno duboko. Uključila sam pogon svoje vjere i odlučila da zajedno živimo trenutak. Tako smo osjetili dar povezanosti, pa makar to bilo i na način da živimo jedni drugima u računalu ili telefonu. Ne biste vjerovali koliko sam zahvalnosti dobila iz košarice njihovih srca.
Vjerujte onom što vam srce poručuje
Nikada nemojte odustajati od onoga što vam srce poručuje. Meni je moje govorilo da je važnije mentalno zdravlje mojih učenika od onoga što će tko reći, da postoje stvari vrjednije od boldiranog teksta u knjizi i upravljalo me k cilju emocionalnog otvaranja. Glazba, razgovor, doza humora i mnogo razumijevanja bili su dodatni začini zajedničkog koračanja. I mogu reći da sam ponosna. Ponosna sam na ono što smo ostvarili, a što ćemo pamtiti cijeloga života. Jer to nisu samo učenici. To su bića čija krila trebamo znati otvoriti za let zvani život. Ne bojte se letjeti s njima zajedno. Blagoslovi tog leta obilato vrijede. I vrate se kad se najmanje nadate.
Primjedbe
Objavi komentar