''Mi, djeca Sarajeva'' - Mensura Burridge

Kalendarski, stigla nam je jesen. Neki će listovi neminovno otići u zaborav. Neki, pak, tek počinju svoj život. Naime, listovi knjige „Mi, djeca Sarajeva“ autorice Mensure Burridge ove jeseni započinju svoj život. A listovi knjige žive dokle god ih ima tko čitati. No prije nego se upoznamo sa samom knjigom, reći ću vam par riječi o autorici, kako bismo knjigu lakše i bolje razumjeli.

    Samu autoricu osobno ne poznajem, ali kroz kratko druženje s njom, stekla sam dojam da se radi o jednoj slojevitoj i osebujnoj ličnosti. To sam potvrdila i svojim mini istraživanjem. Naime, pred nama je, Bosanka po rođenju, novinarka po profesiji, osoba velikih interesa ka pisanju poezije, priča, snimanja filmova te instruktorica tai – chi chuana – kineske borilačke vještine koja se zasniva na blagim i umirujućim pokretima kako bi se pokrenula unutrašnja energija. Ukoliko se ovlada svim principima vježbanja, ovaj oblik tjelovježbe postaje, kako mu i samo ime kaže, „Vrhunska vještina borenja“ u kojoj se osvijesti stanje svijesti da neprijatelj, zapravo, uopće ne postoji.

   Zašto vam ovo govorim? Iz razloga što se slojevitost, bogatstvo različitih iskustava, perspektiva i života isprepliću u knjizi. Uz sve ovo, knjiga je pisana dvojezično, bosanskim i engleskim jezikom; obogaćena fotografijama iz osobnih arhiva. U samom naslovu, pa i slici naslovnice, da se naslutiti da obrađuje jedan izuzetno težak životni period djece Sarajeva. I da, radi se o 1425 dana opsade grada Sarajeva. Najduže opsade jednog glavnog grada u povijesti modernog ratovanja.

    Unatoč tomu, ova knjiga je svjedok da Sarajevo i njegovi građani, puni nade u bolje sutra, ali i tipičnoga bosansko-hercegovačkog inata, nastoje živjeti i preživjeti u takvim uvjetima. Obzirom da smo večeras okupljeni ovdje, svjedočimo da smo preživjeli, a i živjeli nastojeći se obrazovati i rasti u takvim uvjetima.

    Knjiga sadrži 21 priču, bilo kao svjedočanstvo nastavnika ili učenika, 5 pjesama i 21 fotografiju. Sve ovo, pisano je jednostavnim rječnikom, razumljivim svima. Često ogoljeno do srži, a opet, puno osobnih iskustava i nabijeno emocijama.

    Gospođa Burridge je potpisala autora svake pojedine priče u knjizi i dala kratke informacije o tome tko je danas, gdje je i što radi, a kroz njihove priče upoznajemo se s time da su oni, iako svakodnevno suočeni sa smrću, snajperskom vatrom i hladnoćom sarajevske zime, ti koji nose iskru svjetlosti i topline koja svakodnevicu čini ugodnijom ljepšom.

    Ponekad je ta iskra kolač od keksa iz Vijetnamskog rata koji je, tko zna kojim putevima došao i u naše krajeve preko humanitarne pomoći, ponekad je to cjepanica drveta ili komad parketa koja će nas ugrijati na neko vrijema u hladnim danima, komad papirne vreće na kojoj nastaje pravo malo umjetničko djelo, improvizirani izvor električne energije ili pak neka sportska aktivnost.

Važno je shvatiti da stvarnog neprijatelja, doli nas samih, nema – baš poput filozofije tai – chi chena, spomenutog ranije.

    Neka listovi ove knjige, s prvim danima jeseni ožive u vašim rukama i budu svjedocima života, obrazovanja i življenja u opkoljenom Sarajevu. I neka više nitko na svijetu ne piše knjige ove tematike, neka nitko više nikada i nigdje ne doživi strahote ratnih stradanja i preživljavanja u takvim uvjetima. 

    A mi, generacije rođene do kraja 80-ih godina, prošlog stoljeća već, možemo se itekako poistovjetiti s likovima iz knjige gospođe Burridge jer ovo su, zapravo, naše biografske priče.

Uživajte čitajući ovu knjigu, upoznajući njene likove ali isami sebe.

Mir i dobro!

S promocije održane u Visokom, 23. rujna 2024. godine.
Promotorica - Tatjana Miočević Tasić, prof.

____________________________________________________

Ostavljati pisani trag u današnjem vremenu ludila, nedostacima čitalačke kulture, ispiranju uma, velika je hrabrost. Pisati o vremenu koje je obilježilo jedan tijek neizvjesnosti, nade i otvoriti naizgled zaliječene rane, više je od izazova. Poznavajući Mensuru, mogu posvjedočiti kako je u središtu njezina bića duboko smještena empatija. Mensura čovjeka gleda kao biće vrijedno voljenja, pažnje. Za Mensuru je čovjek knjiga za sebe. Na stranicama života on ispisuje stvarnost, stvarnost koja se neponovljiva živi i snažno proživljava, utiskujući se u sjećanja u kojima nastaju svjedočanstva. Svi smo mi dionici i donosioci svjedočanstava, jedinstvenog iskustava i jakosti koja nastaje na temelju onoga što i sami kroz život prolazimo. 

    Knjiga ‘’Mi, djeca Sarajeva’’ donosi svjedočanstva iz vremena opkoljenog Sarajeva u kojem život nije smio stati. Nastava se i dalje trebala odvijati, želja za učenjem nije prestala, a načini kako se odvijao obrazovni proces bio je inovativan. Učenici i profesori živjeli su iz dana u dan, ne znajući što donosi sutra i hoće li se ponovno sresti u prostorijama tzv. punktovskih škola. Iskustva i dojmovi su različiti, ali želja za druženjem, smijehom, igrom, ljubavlju, učenjem imaju sva djeca na svijetu. Kroz priče slučajno odabranih sugovornika, Mensura otkriva emocionalne slojeve, motivaciju i ohrabrenja koja dolaze iz srca učitelja, volje učenika da nastave svoj put u školi. Stil pisanja je jednostavan, poput razgovora kojeg biste i sami vodili s ovim sugovornicima, s dubinom u kojoj se ostavlja prostor čitatelju da istražuje i odgovora na pitanja koja mu naviru. Svaki sugovornik ostao je u onoj dobi iz koje dolazi sjećanje. Svjedočanstva su prevedena na engleski jezik i mogu se naći unutar ove knjige zajedno s nekolicinom fotografija iz privatnog arhiva sugovornika.

    I sama se još uvijek živo sjećam dana kada sam za lektiru čitala ono što sam imala, bajke u slici i slikovnice, pisala u plave UNICEF sveske istrošenim olovkama koje su mi ostale. Bojice inače dolaze u kompletu od pod 12 komada. Naši kompleti su bili zajednički. U našoj paleti boja bilo je svega nekoliko, nedovoljno. I ništa drugačije nije u svjedočanstvima koja nam donosi Mensura. Djeca pamte i žele i ostaju željna.

    Ovo je knjiga u kojoj su svi ljudi jednaki, u istom su probelmu, s isitim ciljem - dosjetiti se kako djeci skrenuti misli od granata, uzbune, udaraca, pucnja. Ovo je knjiga o običnim ljudima, ljudima koji su željeli isto - mir. U knjizi nema podjela, onih koji su u pravu, onih koji su bolji ili lošiji, u knjizi nema naših i vaših. Ovdje su svi jedno. Jedno u želji. Jedno u bolu. Jedno u gladi i zeđi.

    U školama ne smije stanovati nacionalizam, mržnja, političko natjecanje koje truje srca naših mladih. U školama ne smije stanovati nesigurnost, bojazan, prijezir. U školama treba stanovati ljubav, poštovanje, uvažavanje, podrška. Mladi su stub u kojem mora prevladati istinska potreba za pravičnost i izgradnju mira. Onog mira koji počinje u nama, kako bi ga zadobila naša mala zajednica a onda i cijeli svijet.

S promocije održane u Visokom, 23. rujna 2024. 
Moderatorica - Melisa Marija Zerdo