Zapostavljamo li prirodu? Dajemo li joj dovljno sebe? Jesmo li svejsni što dobivamo a što gubimo? Koliko je malo potrebno za tako mnogo ljubavi koju nam priroda vrati? Robert Kepić nam je iz svog ugla približio predivan svijet kojim smo okruženi iz perspektive biologa, kretivca pejzažnog interijera, umjetičke duše i velikog zaštitinika prirodnih vrsta. Kroz razgovor kojeg smo vodili u ovom Bagalamica gostovvanju, upozbali smo se s mnogim iteresantnim informacijama, koje je Robert nesebično podijelio s nama. Ako se pitate koji je posao za vas ili gdje je zakazala vaša kreativnost, ovaj razgovor bi vam mogao pomoći.
Iza sebe imate mnogo obrazovanja. Unatoč tome skromni ste i dosta otvoreni za nova iskustva i dijeljenje znanja. Što bi Robert Kepić mogao kazati o sebi kao individui i zaljubljeniku u svijet estetike?
- Teško je govoriti o sebi. Ono što čovjek živi i u čemu se ostvaruje, jednostavno dio je njega koji je teško izraziti riječima. Ukratko, mislim kako je Robert jedan jednostavan mladi čovjek zagledan u savršenstvo prirode i u prilike kako to savršenstvo „približiti“ drugima svojim načinom života i djelovanjem u svakodnevici.
Po struci ste biolog, ali i doktorand na katedri za Floristiku i pejzažno oblikovanje. Što Vas je potakulo posvećivanju ovom pozivu?
- Priroda je još od djetinjstva u meni budila neki istraživački duh, nadahnuća i divljenje što se dopunjavalo odrastanjem, a kasnije i prevagnulo u odabiru poziva. Nisam mogao odlučiti se između biologije i pejzažne arhitekture pa sam odabrao studirati na oba studija što je iziskivalo mnogo truda i odricanja, ali na koncu pokazalo se kao dobar odabir.
Biologija može biti iznimno kreativan i zanimljiv predmet. Koje su njezine prednosti u odgojno obrazovnom procesu?
- Apsolutno. Biologija je zasigurno predmet koji ne bi smio biti dosadan učenicima, čak ni onima koji nisu naklonjeni biologiji. Nastavnim planom predviđene su različite oblasti, a neka od njih nesumnjivo će zainteresirati učenika ovisno o načinu na koji ih predavač prezentira. Prednosti biologije u odgojno obrazovnom procesu ogledaju se u mogućnosti za demonstriranjem, odlaskom na teren, proučavanjem... Za to je preduvjet biti biolog, ne samo po zvanju nego po srcu jer tada zasigurno ne manjka kreativnosti, domišljatosti i predanosti. Danas se nerijetko površan rad ili nerad predavača priprisuje nedostatku raspoloživih sredstava i mogućnosti, ali to u biologiji ne prolazi. Priroda je naša učionica.
Ima li dovoljno prostora za biologe u znanstvenom pogledu na području Bosne i Hercegovine? Koliko se jedan biolog može dodatno educirati, ako to istinski hoće?
- Biologija je jedna od znanosti na čijem se polju može neprestano razvijati i educirati. Procesi i pojave u prirodi dinamični su, kontinuirani, poneki i nedovoljno istraženi. Odgovor bi se mogao povezati s onim iz prethodnog pitanja. Biolog se rađa, biologom se ne postaje. Dakle, ako istraživač želi rasti, oblikovati se i usavršavati, on će i tragati za rješenjima kada naiđe na prepreke, kojih će svakako biti. Idealnih uvjeta nema ni za istraživače u drugim oblastima ne samo u našoj zemlji. Nerijetko se mora improvizirati, snalaziti i boriti s vjetrenjačama. U vremenu u kojemu imamo lakši pristup informacijama, prilike za razmjene iskustava, studenata i nastavnog kadra, edukacije te prekogranične suradnje otvaraju se i širi vidici biolozima.
Oduvijek ste se zanimali za ljekovito bilje. Koliko smo svjesni njegova učinka na zdravlje?
- Svjedoci smo intenzivnijeg interesa za prirodu i povratka prirodi. Čovjek današnjice počinje razumijevati besmisao otrgnutosti iz njenih njedara te traga za svojom pripadnošću, što nam potvrđuje promocija zdravijeg načina života i sve popularnije tržište prirodnih preparata. Važno je raditi na razvijanju svijesti. Uporaba ljekovitog bilja danas zahtijeva mnogo više od usmene predaje „ta biljka dobra je za to“, potrebno je poznavati sastav biljaka, način prikupljanja biljnih sirovina, pripreme i primjene te kontraindikacije i interakcije s drugim lijekovima. Zato se treba educirati i dijeliti stečena znanja i iskustva.
Budući da ste po prirodi kreativni, vrlo osjetljivi na živi svijet, ali i kreativni, odlučili ste se spojiti ove vrijednosti u jedan predivni doktorski studij, studij pejzažnog oblikovanja. Što Vas je potaknulo na ovaj program oblikovanja?
- Pejzažno oblikovanje je umjetnost. Kod nas je, nažalost, još uvijek na marginama. Nije dovoljno prepoznato ni vrednovano. Odraz takvog stanja su naše zelene površine, one postojeće naravno, jer mnoge su nestale pred invazijom divlje gradnje i svojevolje zaštićenih pojedinaca koji se smatraju gospodarima prirode. Mislim kako me i to potaknulo za usavršavanje u ovoj oblasti. Želja za edukacijom i djelovanjem. I prozorska daska može biti mali rasadnik, a koliko tek balkon, krov, park, avlija. Potrebno je svakom komadiću zemlje priznati njegovu važnost.
Koja tema je u središtu pozornosti Vašeg pejzažnog oblikovanja?
- U središtu pozornosti mog pejzažnog oblikovanja je hortiterapija – projektiranje i prilagodba vrtova u terapeutske svrhe. U užurbanom ritmu svakodnevice, čovjek današnjice izložen je spektru stresa čija akumulacija u organizmu rezultira neuravnoteženošću, koja postaje uzrokom mnogih oboljenja. Pri tom, različite konvencionalne metode liječenja nerijetko ne nude dugoročne uspjehe u liječenju zbog čega se pristupa njihovu dopunjavanju drugim metodama, a jedna od njih je hortiterapija. Ona predstavlja uporabu biljaka u procesu liječenja, u cilju unaprjeđenja mentalnog zdravlja pacijenta te poticanja fizičke aktivnosti, a njome se obuhvaća primjena hortikulturnih aktivnosti u svrhu postizanja terapeutskih ili rehabilitacijskih ciljeva kod pacijenata. Budući da je čovjek dio prirode i posjeduje urođenu potrebu za kontaktom s prirodom, terapeutske aktivnosti hortiterapije potiču pozitivne fiziološke i psihološke odgovore. Korist primjene hortiterapije je višestruka te se može promatrati kroz poboljšanje: psihičkog, fizičkog, duhovnog i društvenog zdravlja kao i stjecanje korisnih vještina iz vrtlarenja.
Estetika nekog vrta, javne površine ili drugih oblika prostora, nije samo vezana uz vizualnu ljepotu, nego i praktičnost. Na koji način biste Vi iskoristili pejzažno oblikovanje u svrhu animiranja drugih ljudi?
- Tako je. Pejzažno oblikovanje nema samo za cilj spojiti estetiku, pravilan odabir vrsta i stvoriti vizualnu privlačnost, nego i prostor učiniti funkcionalnim. Uporabom različitih pomagala mogu se ponuditi edukacije o postojećim biljnim i životinjskim vrstama koje uz njih nalaze stanište (tzv. učionice na otvorenom, edukativni paneli, digitalni vodiči i sl.). Dizajniranjem kutaka za čitanje, meditaciju i predah upotpunjuje se sadržaj različitim starosnim grupama. Mlađim se uzrastima može ponuditi prostor za igru i rekreaciju „oživljavanjem“ starih igara i prilagodbom terena. Dakle, mnogo je mogućnosti.
Jesu li ljudi uopće svjesni važnosti očuvanja prirode i njezinih resursa, posebice kada se radi o mladim ljudima?
- Mislim da je ta svijest nedovoljno razvijena pak čak i zakržljala. Očuvanje prirode pitanje je opstanka svih vrsta i ne može se svesti na usputne prezentacije, kojekakve unovčene projekte ili povremene akcije čišćenja i uređenja. Čovjek se nakratko otrijezni u trenutku neke prirodne nepogode nakon koje se ponovno vraća svom načinu ponašanja koje je i izazvalo tu nepogodu. Začarani je to krug. Kada se radi o mladim ljudima, mislim da značajnu ulogu u toj zakržljaloj svijesti imaju propusti u odgoju i obrazovanju kao i primjer odraslih. Mladi ljudi vode se normativima koje određuju odrasli, tako da uveliko dodajemo tom bremenu zanemarujući ovu temu u svakodnevici.
Imali ste priliku držati mnoge radionice, ali i susretati se mladim ljudima u odgojno obrazovnom procesu. Možemo li reći da je danas teško raditi s mladima ili je problem u nedostatku kreativnosti tijekom pristupa mladima?
- Svako vrijeme nosi određene izazove. Nezahvalno je današnje vrijeme predstavljati težim za rad s mladima. Vrijeme u kojemu živimo nudi mnoštvo mogućnosti za unaprijeđenje kvaliteta rada i načina realizacije neke tematske jedinice. Mislim da nije teško raditi s mladim ljudima ukoliko im se ponudi određeni sadržaj na ispravan način. Potrebno je osluškivati potrebe mladih i prilagoditi se vremenu. Ne može se očekivati uspjeh ako se ne radi dovoljno. Treba biti svjestan kako su neke metode rada prevaziđene, a ako se nešto pokazuje neuspješnim jasno je da to valja mijenjati. Zato predavač mora biti multidisciplinaran i kontinuirano raditi na sebi kako bi mogao ponuditi nešto novo i drugačije. U protivnom, uvijek će pronalaziti izgovor u nečemu kako bi opravdao vlastitu tromost i skučenost.
Što za Vas osobno znači njegovanje cvijeća, biljaka, njihov uzgoj, rast i razvoj?
- Uzgoj i njega biljaka meni predstavljaju osobito zadovoljstvo, moglo bi se kazati priliku za udahnuti i oblikovati novi život. Čarobno je pratiti razvoj biljaka. Pred sobom imate jedan cijeli svijet – priliku iz sićušnog sjemena dobiti odraslu vrstu ili iz njenog tkiva dobiti neovisnu jedinku. Neopisivo savršenstvo. Taj proces uči čovjeka kako biti strpljiv, kako se radovati, kako otkrivati ljepotu i jednostavnost života. Svakog dana veselim se vidjeti kako moje biljke rastu, iščekujem njihove cvjetove i divim se njihovoj raskoši.
Na koji način mladima, ali starijima treba posvijesiti važnost očuvanja flore?
- Edukacijom i vlastitim primjerom. Potrebno je mnogo više edukacije našemu društvu – radionica, izložbi, predavanja s aktivnim sudjelovanjem, ne praznih priča i primamljivih skupih projekata s nijemim promatračima i monolozima u nedogled. Ljude treba odvesti na teren, objasniti im razmjere štete i posljedice. To nije nešto što se odvija tamo negdje daleko. To je problem u našem okruženju. Vlastiti primjer uvijek je najbolji način na koji čovjek svjedoči svoja razmišljanja, uvjerenja i ideje. Ako njime promijeni razmišljanje i samo jedne osobe, vrijedilo je.
Danas su pčele ugrožena vrsta. Što biste učinili za njihovo očuvanje kao biolog, ali i kao pejzažni arhitekt? Postoje li dugoročna rješenja zaa očuvanje ove male, a vrijedne radilice?
- Danas su ugrožene brojne vrste, a pčele su svakako jedna među njima. Kako bi se bolje razumjela važnost njihova značaja, ponajprije bi trebalo upoznati ljude o njima, njihovu načinu života i utjecaju. To je svakako jedna od tema koja treba izaći i izvan okvira nastave biologije jer je od izuzetnog značaja. Pčele ne bi smjele biti samo proučavane od pčelara, koji im poklanjaju ponajviše pažnje. Kao biolog, uz edukaciju o pčelama, trudim se ukazivati na važnost bioloških preparata u zaštiti biljaka kada god se konvencionalni mogu izbjeći, odnosno o pravilnom rukovanju konvencionalnim sredstvima onako kako je to propisano u pogledu na koncentraciju, vrijeme apliciranja sredstava i poštovanje drugih organizama kojima bi aktivne materije mogle naštetiti. Prije nekoliko mjeseci imali smo situaciju izuzetne katastrofe u Mostaru kada su stradale pčele koje su se našle na šećeru prosutom iz prevrnutih vagona, koji je bio kontaminiran uljem i nečistoćama iz vagona, zbog štete koja nije pravovremeno i prikladno sanirana. Kao pejzažni arhitekt pri odabiru vrsta u oblikovanju prostora, prednost dajem svakako medonsonim vrstama i biološkoj zaštiti biljaka. Biodiverzitet je saavršenstvo i mora se poštovati jer naruši li se, nastat će brojni problemi. Tema je to o kojoj bi se moglo mnogo govoriti. Zaključio bih promišljanjem kako se jedino za pčelu u životinjskom svijetu kaže da je umrla, dok se za druge vrste kaže da su uginule. Mislim da je vrijedno promišljanja.
Kojom porukom biste zaključili ovaj naš razgovor?
Pronađite trenutak zaustaviti se i osluhnuti šapat prirode. U tome je skrivena čarolija pred kojom zanijeme i najveći govornici. Doživite li to, zacijelo ćete shvatiti kako je vrijedno sačuvati prirodu od nas sam
Primjedbe
Objavi komentar