Fotografske bilješke - Jasmin Memagić

Fotografske bilješke Jasmina Memagića najbolji su put do upoznavanja vlastitoga sebe. Fotografija je ovdje daleko od pukog izraza ulovljenog trenutka i sačuvanog od zaborava koji se nikad više neće kao takav moći ponoviti. 

    Baglamica je svoj porostor ponovno ponudila kreativnosti, ali i filozofiji, dubini i novoj (životnoj) perspektivi i fotografa i čovjeka. 

Za one koji Vas manje poznaju, a pirpadaju klubu čitatelja Baglame, što bi Jasmin Memagić mogao kazati o sebi?

- Drage čitateljke i dragi čitatelji dozvolite da se kratko predstavim kao Slovenac, bijelac slobodni strjelac, lud i lijen, ali još uvjek svoj.

Činite se ko vrlo slobodna i dojmljiva osoba, vješta u komunikaciji i slobodna duha. Jesu li te karakteristike učinile prve korake do svijeta fotografije?

- Hvala lijepa. Da. Dodao bih i empatija, neophodan začin ako imate želju da fotkate nepoznate osobe.

Boemi knjiga

Što je za Vas fotografija?

- To je moj ćejf, moja terapija. Fotografija mi pruža mogućnost da sagledam sebe iz različitih uglova, najviše one tamne strane mog bića, magični svijet bez granica gdje balonja kojeg još gajim u sebi može da se igra kako hoće. Nedavno sam otrkio da je preraslo u neku vrstu lova, lov na momente i fragmente.

Carpe diem

U Vašim fotografijama kriju se neobični detalji, skriveni i slojeviti. Čini se da je svaka fotografija iznimna, duboka, s posebnim porukama. Kako i na koji način nalazite nadahnuće?

- Nadahnuće je Život sam po sebi, ulica također. To je za mene najinteresantnija pozornica a ljudi najzanimljiviji glumci. Pa onda banalne stvari, kao naprimjer kanta za smeće, opušak na prozoru, metla prislonjena na zid itd i sva ta tijela koja negdje idu, nešto rade, koja se kreću, nepoznata lica, sve me to uzbuđuje i inspiriše. Također i knjige koje čitam. Jednostavno krenem da lutam bez ikakvog plana i cilja. Posmtram i kad nešto ili neko probudi u meni osjećanja jednostavno pritisnem okidač…paffff i to je to. 

Jesen

Neke fotografije prikazuju postojanje čovjekova tijel u prostoru. Zašto je u svakodnevnom susretu ili Životu takav prizor normalan, dok se na fotografiji smtra vulgarnim ili erotiziranim?

- Akt fotografiija me privlači. Žensko tijelo je prirodna ljepota. Čista estetika, inspiracija. Eros i Tanatos su dio našeg života. Prvi je pokretač i životna energija. U sadašnjim vremenima gdje se plasira samo površnost, jeftina pornografija, kič, odnosno ide se ka dehumanizaciji. Vratiti ti se izvoru požude je neophodan. Eros, iako taj izraz podsjeća na grčki koncept ljubavne želje, ne odnosi se samo na seksualni čin, već na sve ono što podstiče ljudsko zadovoljstvo, odnosno maštu, kreativnost i želju za životom. Platon je napisao ‘’Gozbu’’, Žorž Bataj ‘’Istoriju Erotizma’’, ‘’Erotizam, smrt i senzualnost’’, ’’1001 noć’’ koja je napisana u 9. vijeku a na Zapadu čitatelji spoznaju knjigu tek početkom 18. vijeka zahvaljujući prijevodu Antoinea Gallanda na francuski. Ipak, najpoznatiji zapadni prijevod je onaj britanskog istraživača Sir Richarda Burton koji je u svojoj verziji zadržao mnoge erotske i lascivne dijelove izbačene iz Gallandove i mnogih drugih izdanja, zahvaljujući kojoj su mnogi Orijent dugo vremena shvaćali kao mjesto u kome, za razliku od uštogljenog Zapada, vladaju tjelesni užici.

Za sve što mi treba

Kako je potrebno posmatrati svijet da bi nastala fotografija?

- Ako pričamo o umjetničkoj ili o fotografiji sa porukom onda definitivno sa sopstvenim očimi i emocijama. 

Fotografije koje pravite imaju vrlo duboke nazive koji istu fotografiju, ako ju se promatra dva puta, postavlja u drugo shvaćene i daje joj novi smisao. U nazivu ste vrlo direktni, možda nimalo suptilni. Mora li se današnjem posmatraću prići na takav način, otvoren i ponekad surov?

- To je moj stil a kao što sam naveo već gore da je to moja terapija. Često mi je potreban bijeg u svijet iluzija jer realnost je surova, ali to je izgubljena bitka. Ipak je mudrije gledati stvarnost direktno u oči.

Lutka sa usnama

Kakve poruke želite prenijeti uz pomoć fotografije?

- Sve ono što me kopka, sve moje sumnje, probleme u kojem se nalazi društvo, općenito cijela civilizacija, ironija, humor, sažeto Eros i Tanatos je uvjek u porukama.

Osjećate li se više uspješnim ili neshavaćenim?

- Nemam tu ambiciju da budem uspješan fotograf ako se to podrazumjeva u komercijalnom smislu. Više me interesuju dimenzije umjetnosti tj. supkultura. Ja sebe ne smatram fotografom nego posmatračem. Ako bi ikada imao svoju sopstvenu izložbu ili pak knjigu, da, smatrao bih se uspješnim. Takođe nije bitno da svi shvate moju fotografiju, onda ne bi bilo dijaloga, rasprave, napredovanja.

Profil Ciganke 

Ima li današnja fotografija svoju publiku?

- Naravno, umjetnička fotografiija je besmrtna kao i umjetnost općenito. Sve su mode prolazne, ali stil je vječan. 

Je li teško pratiti fotografske standarde, ako ste u tom poslu profesionalno?

- Ah, na to pitanje ne mogu odgovoriti jer nisam profesionalni fotograf.

Slika na pijaci

Što bi za Vas kao fotografa bila najvažnija misao iz druge promatračke perspektive a koja bi se mogla podijeliti sa širim javnim masama u vidu motivacije i poticaja?

- Sa moje tačke gledišta najbitnije je uživati nije bitno šta radite. Nikada nemojte da se shvaćate ozbiljno. Misli globalno reaguj lokalno, čitaj što više možete. Dostojevski je napisao da će ljepota spasiti svijet, ali zgleda da moramo prvo spasiti ljepotu.

Kultura u smeću

Jesmo li zaboravili promatrati?

U svijetu vizualziacije, koja zauzima najviše prostora u našoj današnjoj komunikaciji, čini nam se kako ne vidimo ono što nam stoji pred nosom a smatramo se dovoljno pametnim i kompetetnim procijeniti situacije, ljude, stanja. Je li to zbilja tako? Odgovor se krije duboko u nama, iako je površnost ime kojim se ponosno možemo pohvaliti a kojeg, očito, nismo ni svjesni. Što je s promatranjem? 

    Fotografije Jasmina Memagića predstavljaju sjajnu sliku umrtvljena društva prikazana kroz detalje od kojih se, htjeli mi to prizanti ili ne, okreće glava na drugu stranu. Jasminove fotografije nisu samo perspektiva fotografa, nego i perspektiva promatrača, koji nijemo prolazi pored naoko nebitnih detalja.  U svojim fotografijama Jasmin u središte pozornosti stavlja sljepilo koje vlada na očigled cijelog društva. Fragmenti koji prolaze mimo nas prestali su biti osjetilni jer već neko vrijeme živimo životom bez čula. Stoga se Jasmin često osvrće na ljudsko tijelo, tijelo koje može osjećati, biti opipljivo i ispuniti prostor svojom pipkavosti. Čovjek polako tupi u moru prolaznosti. Jasmin to ne dozvoljava jer fotografijom još uvijek može provocirati ona čula koja zamiru ili su u pokušaju zamiranja. Trenutak je zabilježen u zaleđeno vrijeme u kojem ne postoji zaborav.

Bitni ljudi/smeće

 Čovjek u središtu

Okruženi smo masom. Zovemo je ljudi. No, u plastifikaciji savršenstva, malo tko je (p)ostao čovjekom. Uneravnoteženost čovjekova bića, kao i njegova potreba za isticanjem u grabljenju za javnom površinom plitke popularnosti, Jasmina navode u jedan posve drugačiji svijet, svijet realnog stanja čovjeka koji to jeste ovdje i sada. Čovjek nije lutka. On je središte otkucaja jednog života. Života koji bi trebao imati vrijednost. A ima li je? Jesmo li zaboraviti iszaknuti vrijednosti drugoga, pohvaliti njegove radove, učiniti da se netko pored nas osjeća posebno, sigurno, zahvalno, sretno, zadovoljno? Jesmo li kadri pokazati naklonost, darovati pohvalu? 

    Jasmin u prikazima biva kritičar samokritičnosti, ali i skretničar u kritiku društva. To je suptilna kritika u kojoj je skriven poticaj, poticaj da promatramo čovjeka kao biće koje ima dušu, emocije, kretnje, rast, ali kojem također treba gurkanje i poticaj. Naučeni smo šibati poput vjetra. U fotografijama može postojati samo dašak koji pirka, dovodeći nas do drugog kuta promatranja. I tako zastajemo nad čovjekovim (savršenim) bićem i ne vidimo dalje od onog što želimo vidjeti, sve dok nas Jasmin objektiv ne podsjeti da smo i sami savršeni u svom dubokom jastvu. Uči nas gledati u nas.

Pupak boje

Fotografska simbolika

Ne zauszavljamo se. Gramzivo trčimo. Ni sami ne znamo za čim. Ali trčimo. I prolazimo u prolaznosti ne dajući vremenu vremena. I dok puštamo da nas prolaznost uhvati za ruku i vodi kamo ona želi, simboli postaju samo sjene koje se više ne daju iščitati.  U sjene se utapaju emocije, stvarajući kretnje nepoznate nešem umu. Zbunjuju nas i slabe. Iako se doimamo mentalno jakima, i dalje tupimo. 

    Jasmin koristi vizualni jezik fotografije. On (jezik) se mora jasno razumjeti u sagledavanju cjelokupnog zabilježenog procesa. U jasminovim fotografijama ponekad je važnije ono što se nalazi u drugom planu. Tako drugi plan postaje važniji. A to nas zbunjuje jer smo naučili sve stavljati u prvi plan, prvi plan našeg ega. Ego je ovdje isključen. Postoji samo jednakost i duboko gledanje utemeljen na simbolima koje sami trebamo otkriti. 

Feđa