Ljepota pijanizma - Darko Dujmušić

Ako bismo se zapitali tko bi mogao odnijeti titulu najpopularnijeg glazbala, klavir, violina i gitara bi bili u uskoj konkurenciji. Klavir je među ovim instrumentima prošao iznimno bogatu transformaciju u pogledu zvučnog bogatstva, tehnike sviranja, stilskih potreba i uloga u društvu. Zvučna kapsula ostala je prepoznatljiva, dojmljiva i uhu ugodna, neovisno o stilskom periodu u kojem je prednjačio ili vladao. 

       Popularnost klavira očituje se i danas. Posebnu pozornost uživa među mladim pijanistima kakav je Darko Dujmušić, izvrstan i posebno senzibilan bosanskohercegovački pijanist. U razgovoru za Baglamu otkriva svoje prve korake, današnje poglede na pijanizam, te nam otkriva moć pedagoške djelatnosti u svom radu s mladima.

 

Kada biste mogli sebe opisati u par riječi, što bi Darko Dujmušić kazao o sebi?

- Prvo a najteže pitanje. Opisao bih sebe kao jednostavnu osobu koja voli glazbu, umjetnost, prirodu. Volim svoj mir i uživam u njemu, a moj dom je idealno mjesto koji je ispunjen knjigama, pločama, CD-ovima, biljkama, slikama, okružen prirodom.

Zbog čega je klavir postao vaš životni poziv? Kako ste se susreli?

- Najprije se trebam vratiti u djetinjstvo i prve susrete sa klasičnom glazbom i to razmotriti. Naime, najranija sjećanja iz djetinjstva vežem uz jednu audio kasetu koju su roditelji kupili. Zove se 'Sanjive priče' od Stojanke Grozdanov-Davidović. Svaka priča je bila popraćena djelima klasične glazbe, potpuno hipnotisan znao sam ju slušati satima. Susret sa klavirom desio se preko drugog medija, crtanog filma. Od Tom i Jerry, Charlie Brown do Pere Djetlića i drugih. Tako sam odlučio da i ja želim svirati klavir. Pravi susret sa klavirom desio se dosta poslije u domu jedne poznanice koja je na moje oduševljenje imala klavir, svirala mi je nekoliko kompozicija te vrlo pomno i oduševljeno sam promatrao njene vješte prste i taj zvuk. Zatim je ponudila meni da sviram i prstom jedne ruke sam odmah po sluhu 'našao' tonove dječjih pjesmica. Kada sam bio treći razred preko puta zgrade u kojoj sam živio otvorila se obnovljena glazbena škola u Novom Travniku koja je u ratu bila devastirana. Bez razmišljanja, potpuno sam i ne rekavši roditeljima, zaputio sam se u ured škole i upisao se.

Je li glazbena pedagoška djelatnost postala izazov?

- Jeste, i postaje sve izazovnija. Uočavamo promjene kod učenika u smislu interesovanja i razmišljanja. Jedan od tih krivaca su internet i pametni telefoni koji plasiraju novi način života i koriste se na pogrešan način. Tako dobivamo učenike sa smanjenom motorikom i koncetracijom. Danas je nemoguće raditi sa učenicima na način koji smo primjenjivali prije dvadeset godina. Njihovi mozgovi su drugačiji. Ostaje nam da se mi nastavnici prilagodimo i promijenimo pristup današnjoj djeci.

Danas prenosite svoje znanje mladim generacijama. Je li teško biti profesor i koje metode korisitite u svome radu kako biste zadobili pažnju i koncentraciju današnjih mladih?

- Nemam posebne metode u svome radu, svaki učenik ima svoju osobnost i svoj pristup oblikujem prema tome. Premda primjećujem da se djeca najbolje aktiviraju ako na satu kroz razgovor koristim asocijacije, pitalice, zagonetke, metafore i igre. Djeca to vole jer se instiktivno žele takmičiti i dokazivati. Na taj način kroz zabavne anegdote i priče najjednostavnije objašnjavam svijet glazbe.

Iza sebe imate značajne uspjehe. Pored klavira također svirate i orgulje. Koliko su orgulje i orguljska glazba popularni na području BiH?

- Orgulje su čudesan instrument, u mogućnosti je da proizvede zvuk od šapata do grmljavine. Pored klavira zavolio sam i taj instrument. Tek za vrijeme studija u Sarajevu sam se počeo okušavati i ozbiljnije vježbati orgulje, premda sam bio samouk savladao sam osnove sviranja veoma brzo. Izostanak interesovanja za taj instrument ima dva razloga, prvi je što ne postoji smjer orgulje u glazbenim školama i akademijama a drugi razlog je što ih nema u svakoj crkvi. Pored toga orgulje su iznimno skup instrument i pravi se isključivo po narudžbi i mjeri crkve. Međutim u zadnje vrijeme pojedine crkve dobijaju polovne orgulje iz Njemačke i Austrije koje dobro funkcionišu i zadovoljavaju potrebe jednog koncerta. Samostan Gorica u Livnu se može pohvaliti sa novim a trenutno i najvećim orguljama u BiH (41 registar) na kojima sam nekoliko puta držao koncerte. Crkva u Širokom Brijegu će uskoro dobiti nove orgulje i ujedno će biti najveće (50 registara). Interesovanje za taj instrument ipak s vremenom raste.

Na koji način spremate koncertni repertoar?

- Koncertni program uopće nije jednostavno sastaviti, to je poput arhitektonskog podviga. Sve kompozicije bez obzira iz koje su epohe trebaju činiti jednu skladnu cjelinu, imati jednu povezujuću nit. Poput knjige koja ima uvod, zaplet, kulminaciju i rasplet. Potrebno je uzeti u obzir i publiku, napraviti kompromis između vaših ličnih preferencija i očekivanja publike. Ukratko, biram kompozicije koje su publici bliske i uz koje se publika lijepo osjeća. Tek tada nastupa 'rudarski' posao, vježbanje programa.

U kojim skladbama najviše uživate?

- Bach mi je omiljeni kompozitor i u njegovim djelima najviše uživam. Od vokalnih do instrumentalnih djela. Posebno u Goldberg varijacijama za klavir i orguljskim djelima. Tu je svakako Beethoven, Chopin, Schumann, Schubert. U zadnje vrijeme otkrivam Skrjabina, njegove fascinantne harmonije i zvukovne boje su van ovoga svijeta.

Postoje različite predrasude o sviranju klavira. Kako je to lako, jednostavno, stisneš tipku i to je to. Što prolazi jedan pijanist da bi došao do određene faze koja stremi ka savršenstvu?

- Gledajući klavir kroz unutarnju građu, odnosno mehanizme, uistinu ga  jeste lako svirati, žice su naštimane, tipka je spremna. Sve što trebamo uraditi je pritisnuti pravu tipku u pravo vrijeme i instrument će pjevati (J. S. Bach). I tu se sva priča o jednostavnosti završava. Realnost je puno složenija. Imamo na raspolaganju deset prstiju koji nas moraju savršeno slušati i biti spremni ostvariti ono što smo zamislili. Svaki prst je individua za sebe i funkcioniše na drugačiji način od drugih. Nemoguće je postići da svi prsti funkcionišu isto, ali možemo kroz razne vježbe i klavirske škole osvijestiti naš svirački aparat. Postići nezavisnost pristiju, simetičnost udara, koordinaciju pokreta, lakoću i ljepotu tona je cilj i smisao sviranja jednog instrumenta. To se može ostvariti samo uz dugogodišnje vježbanje, strpljenje i žrtvovanje. Savršenstvo u sviranju se ne može postići, ali jednostavnost i iskrenost može. To je najviši cilj muziciranja.

Volite prirodu. Kolika priroda utječe na vašu glazbenu izgradnju? Što to priroda ima a posebno je umjetniku?

- U suštini mi svi volimo prirodu, jer smo dio prirode a priroda je dio nas. Uvijek joj se trebamo vraćati, ne samo zbog razonode i zdravlja nego zbog duhovnog ushićenja kojeg nam ona nudi. Sjetimo se Beethovena, Schuberta, Mahlera. Oni su inspiraciju za ponajbolja djela tražili u prirodi, šetajući po šumama i bečkom okolinom. Svaki umjetnik pronalazi svoje prostore u kojima nalazi svoja umjetnička ushićenja, a priroda je idealno mjesto za to. U prirodi umjetnik proživljava najdublje i najčišće odraze svoje duše u dodiru sa velikom harmonijom. Prostor i prirodni fenomeni jednog kraja samo su nebrojeni accordi njezini. Priroda ima i ono nešto što se ne da definirati. To je misterij i zagonetka, što je dublje i jače izražena tako je neposredniji dodir duše umjetnikove sa prirodom. Dovoljno je pogledati djela slikara Gabriela Jurkića, u njemu pronalazimo sve fenomene bosanskog krajolika prožeta neobjašnjivim stimmungom i rješenje te zagonetke. Time je dosegao svojevrsni apogej pejzažnog slikarstva. Prolazeći kroz gorštačku visoravan kupreškog polja i livanjski krajolik shvatiti ćemo što je Jurkić htio prikazati u svojim djelima, a time ćemo bolje shvatiti i prirodu u kojoj je nalazio neiscrpnu inspiraciju. 

Pijanisti se tijekom izvedbe užive u djelo. To se obično manifestira kroz pokrete i gestikulacije tijela i ruku. Jesu li svjesni toga što čine? Kako objasniti takav pokret s glazbene i psihološke strane? Što to pijanist čuje unutar sebe?

- Pokreti su sastavni dio našeg doživljaja glazbe i odnosa sa instrumentom. To je poput plesa, predate se jedan drugom i zaboravite na vrijeme i prostor oko sebe. Međutim u modi je danas praviti show od umjetnosti tako da vidimo pojedine pijaniste (i ostale) koji preuveličavaju pokrete i koriste pretjerane facijalne ekspresije. Takvi trikovi nemaju nikakve veze sa umjetnošću muziciranja. Ona je puno više od toga, to je duhovno putovanje kroz umjetnikovu (kompozitorovu) dušu i misli. Naš ego tu ne smije biti prisutan.

S kojom skladbom biste završili naš razgovor a koja bi mogla biti idealnaporuka za čitatelje Baglame?

- Naš razgovor bih završio sa Goldberg varijacijama od J.S. Bacha. Čitateljima poručujem dabudu dosljedni sebi, svojim željama,uvjerenjima, idejama, svom radu. Ne trošite dragocjenu energiju na nešto što vam neće donijeti duševno zadovoljstvo. Promatrajte prirodu i proučavajte umjetnost. Danci imaju odličan izraz za osjećaj mira, spokoja, udobnosti, antistres režim, zove se Hygge. Smatram da svatko od nas, u današnjem vremenu i ubrzanom načinu života, treba malo zastati i odvojiti vrijeme za sebe tj. uvesti svoj Hygge.