U svijetu opere s Adelisom Saračević

Opera je imala velik i značajan razvojni put. Njezina uloga se mijenja jednako kao i vrste koje ćeje nastati prema potrebama publike. Za vrijeme baroka bila je najpopularnija zabava dvora, dok je danas gotovo na margini.  O tome kako se danas odnosimo prema operi kao umjetničkoj vrsti, načinima opernog pjevanja i ulozi opernih pjevača za Baglamu je govorila naša mezzosopranistica Adelisa Saračević.

Kako bi Adelisa Saračević na početku ovog razgovora opisala sebe kada nije u ulozi nekog opernog lika?

- Opisala bih sebe kao veoma jednostavnu osobu, koja je posvećena porodici, prijateljima. Emotivnu, vrijednu, željnu rada. Kada nisam na sceni ja sam najobičnija žena. Živim jednostavan život, normalan kao sve druge žene. Živim život punim plućima jer postoji život i van scene kojem ne smijemo dozvoliti da prođe pored nas.

Kako je započela Vaša ljubav prema solo pjevanju? 

- Oduvijek sam voljela da pjevam. Otkako znam za sebe. Iz te ljubavi prema pjevanju upisala sam srednju muzičku školu. Tamo sam se prvi put susrela sa vokalizama i vokalnom tehnikom. Jako mi se to dopalo. Sjećam se da smo pjevali neko kratko djelo na času vokalne tehnike, da nam je profesorica objašnjavala kako impostirano da pjevamo, i kako sam pomislila "vidiš ja bih mogla ovako pjevati". I eto tako se rodila ljubav prema solo pjevanju koja i danas traje. 

Na koji način je tekao Vaš solopjevački put?

- Moj put zapravo tek treba da počne teći u pravom smjeru. Opera je oblast u kojoj se nadograđuješ i učiš cijeli život. Nekome to ide prije nekome poslije, ali okvirno bih rekla da tek nekada oko 30te godine si dovoljno spreman da ukročiš u taj put da postaneš ozbiljan profesionalac. Ja sam imala sreću da sam malo ranije počela da pjevam ozbiljne uloge na čemu sam neizmjerno zahvalna ljudima koji su mi to omogućili, a najviše sam zahvalna svojoj upornosti, radu i trudu.

Radili ste s mnogim značajnim umjetnicima i pjevačima. Koja suradnja je za Vas ostavila neizbrisiv trag?

- Zapravo svaka saradnja se ureže na svoj način. Svaka produkcija ima nešto posebno. Moram navesti da mi se npr. veoma svidjelo kako radi redatelj Tadija Miletić, pozitivna i veoma profesionalna ličnost. Obzirom da sam već navela kako ja gledam na to da je moj put tek počeo, ostavila bih prostor, pa bih nekada u budućnosti odgovorila detaljnije na ovo pitanje. 😀

Koliko je teško ostvariti karijeru solo pjevača u Bosni i Hercegovini? Ima li naša zemlja sluh za kuturu i razvoj jedne ovakve umjetnične ličnosti? 

- Nažalost moram da kažem da je naša zemlja potpuno odsječena od operskog svijeta. U našoj zemlji ne postoji menadžerska agencija za operske pjevače, koja bi pomogla talentovanim ljudima da ostvare neku internacionalnu karijeru. Obzirom da imamo jedno pozorište u cijeloj državi koje pored drame i baleta ima i operu, to zapravo pokazuje pravu situaciju toga koliko je zastupljena opera u našoj državi. Broj opernih nastupa i predstava je ograničen i nažalost nedovoljan za napredovanje.

Trenutno ste zaposleni u Narodnom pozorištu Sarajevo. Koju ulogu ste prvu dobili?

- Ja sam angažovana u Narodnom pozorištu Sarajevo kao gostujući solista. Još za vrijeme studija dobila sam šanse da radim u produkcijama kao što su "Viva la mamma" Donizetti i "Čarobna frula" Mozart, ali to nikada nisam izvodila na sceni. Prva ulogu koju sam izvela na sceni bila je Javno Mnijenje u Offenbachovoj opereti "Orfej u podzemlju". Zaista sam uživala u procesu tog rada i mogu reći da sam se zaista odlično snašla obzirom da sam prvi put tada pjevala na sceni Narodnog pozorišta Zatim je uslijedila ozbiljna opera "Madama Butterfly" Puccini, tu sam se našla u ulozi "Suzuki". Trenutno radimo operu "Figarov pir" Mozart, gdje igram ulogu Cherubina. Za par dana imamo premijeru, čemu se neizmjerno veselim. 

Solo pejvač treba biti i dobar glumac. Na koji način se Vi pripremate za oživljavanje jednog lika? Kako teče proces pripreme?

- Jeste. Opera je oblast u kojoj pored pjevanja morate da glumite i dočarate ono što pjevate. Stvaranje jednog lika je ustvari proces u kojem morate da prođete kroz nekoliko faza. Prva faza je preslušavanje opere i ulazak u srž materije. Zatim analiziramo naš lik i shvatimo koja je njegova uloga i zadatak u toj operi. Tokom režijskih proba mnogo puta se ponavljaju neke scene tako da se svaki lik može proći više puta na razne načine, dok ne nađemo odgovarajući. Sve mora da bude dovedeno do perfekcije. Svaki korak i svaki glas u predstavi moraju da budu u službi svih učesnika predstave, jer svaka mora da bude na najvišem umjetničkom nivou. Ono što meni pomaže u izrazu jesu melodije i orkestarska pratnja. Sve ide iznutra. Morate glasom da iznesete sve emocije. Pored pjevanja ja inače jako volim glumu, i čak bih možda voljela da se jednog dana okušam u nekom filmu ili seriji, što da ne. 😀

Glas je instrument kojeg uvijek nosimo sa sobom. Na koji način se održava ljepota glasa i kako pjevači brinu za njegovo zdravlje? Što pjevač ne bi trebao raditi kako ne bi došlo do oštećenja glasnica?

- Da. To je instrument koji je uvijek uz nas i koji je nevidljiv golim okom. Operski pjevači nekako kroz godine jako dobro upoznaju svoj instrument i odmah primijete bilo kakvu promjenu koja se desi. To je zaista kompleksno, obzirom da su ljudsko tijelo i organizam u pitanju. Svaka promjena u vidu raspoložena, hormona, stresa na koju mi ne možemo da utičemo, itekako utiče na naš vokalni aparat. Zato je jako bitno izolovati se od svih i svega u periodu kada se pripremaš za predstavu ili neki nastup. Moram napomenuti da je kvalitetan san također od ogromnog značaja za kvalitetnu izvedbu. Očuvanje glasnica je individualno. Ne odgovara svima sve. Poenta je ne trošiti kapital, ako glas smatramo kapitalom, treba trošiti kamatu, on treba da se očuva. Svi veliki pjevači pjevaju veoma dugo. Da bi se glasnice očuvale dugoročno po meni je jako bitno da se štedi glas i njeguje. 

Koliko jedan solo pjevač ima priliku napredovati u našoj zemlji na području profesionalnog usavršavanja? Nudi li se mogućnost na internacionalnom području suradnje?

- U našoj zemlji napredovanje je veoma ograničeno. Jednostavno u nekom vremenskom periodu morate ići dalje kako biste se mogli dodatno usavršiti.

Kroz život uvijek morate imati nekoga čije uši će vam biti dragocjene. Ali te "uši" se vremenom naviknu na vas i potrebno ih je promijeniti. Ljudi se naviknu na vas, na vaše mane. Shodno tome uvijek se okrenemo internacionalnom području. Kome ćemo se obratiti za pomoć u napredovanju zavisi od više faktora. Uglavnom je to po preporuci, ili je to ime poznato široj javnosti po svojoj karijeri i mogućnostima.

Radite i s klincima koji su okruženi modernim zvukom popularne glazbe. Kakva su Vaša iskustva na pedagoškom polju? 

- Da. Par godina sam imala priliku da radim kao vokalni pedagog sa djecom koja su interpretirala popularnu muziku. Moram priznati da sam se zaista odlično snašla u tom poslu. Mnogo sam se usavršila i napredovala na tom polju da su i odrasli počeli da mi se javljaju za privatne časove pjevanja. Međutim, baš u tom nekom periodu kada sam imala najviše studenata sa kojima sam radila, počela sam da radim ozbiljne predstave, a vremena nije bilo za oboje. Ja sam se ipak odlučila za ono što više volim i što sam zapravo ja. Još uvijek imam par osoba kojima održavam časove pjevanja, ali po potrebi i vremenskom periodu kada ja mogu. 

Koju ariju biste poslali kao poruku čitateljima Baglame?

- Preporučila bih svim ljudima općenito da malo budu otvorenog uma kada je slušanje opere u pitanju. U meni lično ogromne emocije probude tenorske arije "E lucevan e stelle" i "Vesti la giubba". Kada je u pitanju moj mezzosopranski fah preporučila bih ariju "O mio Fernando" i "O Don Fatale". Ozbiljno dobre arije. 😀