Čudesne priče kreiraju se s neobičnim ljudima. Jednu takvu smo ispričali sa sugovornikom koji iza sebe ima ogromno glazbeno iskustvo, istraživački rad, kreativan pristup, srčanost i prijateljski otvoren pristup čovjeku kao biću od kojeg se i s kojim se uči. U nastavku intervjua upoznajte dinamičnu kretnju kroz skromnost i jednostavnost. Za Baglamu je govorio Željko Pancho Škarić.
Poznati ste kao vrlo duhovita, društvena i zanimljiva osoba, kako bi se to reklo jednostavnim jezikom - prava ste raja. Tko je Željko Pancho Škarić kada nije u društvu ljudi i glazbe, onda kada nije povezan sa svojim poslom?
- Mimo mog društvenog i poslovnog života sam apsolutno drugačija osoba. U mom domu vlada tišina. Nemam internet, kompjuter je u kvaru već tri i po godine i mrsko mi ga popraviti, imam najjeftiniji kablovski paket, a i pratim svega 3-4 tv kanala. Da ne budem skroz van svega moj kum mi je dao lozinku od njegovog wi-fi i tako imam neki kontakt sa svijetom. Mobitel mi stoji na jednom mjestu u stanu, isključenog zvuka, pa ako ga čujem javim se... U sobi u kojoj spavam nemam ništa sem kreveta i tu je apsolutni mir. U svom domu tražim bijeg od ružne svakodnevnice.
Radite u BHRT kao inženjer zvuka. Kako biste najjednostavnije opisali svoj posao?
- Što se tiče mog radnog odnosa tu sam presretan. Ono što mogu da radim kao tonski snimatelj u BHRT nigdje drugdje ne bih mogao raditi, a i mikrofoni s kojima radim su vrhunske kvalitete i tu imam prednost. Sve u svemu prezadovoljan.
Kada i kako ste otkrili da bi posao audio inženjera mogao biti vaš životni poziv?
- Ja sam još sa svojih 13-14 godina, dok sam učio svirati gitaru, sve snimao na kasetofon, a često bi tu bila dva kasetofona pa bih sa jednog puštao snimljeno, a na drugi bi to zajedno snimio. Tako da me snimanje uporedo zanimalo kao i sviranje. Kasnije ulasci u neka studija je u meni probudilo još veće zanimanje za taj posao. I sreća mi se ukazala 1994. kada me je pozvao velemajstor tonskog snimanja Mufid Kosović da se zaposlim u BHRT kao asistent.
- Činjenica da u BiH nema škola za tonskog snimatelja, a potražnja je ogromna, tako da uz nekoliko iznimaka imamo samo naturščike. Prvih nekoliko godina sam uz snimateljski posao bio aktivan i kao muzičar, ali u jednom trenutku sam poželio da svoje znanje usmjerim u snimateljski posao, pa sam muzičarski dio u sebi batalio. Uzeo knjigu fizike i od osnovnih fizičkih pojmova krenuo u učenje, a to učenje traje i trajat će. Meni često, pogotovo zadnjih godina dolaze mladi ljudi da uče ovaj zanat, na šta sam posebno ponosan.
Kako se odvija priprema snimanja zvuka/tona s tehničkog aspekta? Budući da se snimanje ne odvija uvijek u istom prostoru, ali ni glazba i izvođački sastav prema svojim vrstama nisu isti.
- Prije same realizacije, nastojim da napravim sastanak sa ekipom. Ako smo van zgrade BHRT-a dogovaramo gdje je najzgodnije mjesto za parking tonskih kola, gdje je priključak struje, pa tek nakon toga ide mikrofonska postavka. Komplesan posao.
Pripadate generaciji koja je mogla jasno vidjeti razvoja sarajevske glazbene scene. U usporedbi s današnjom scenom, gdje se izgubila kreativnost, hrabrost kod mladih i zašto nedostaje podrška? Jesu li mladi demotivirani u kreiranju novog i prepoznatljivog glazbenog zvuka?
- Nije se nigdje izgubila kreativnost. Imamo odlične mlade grupe, samo imamo problem što nam internet nije otvorio svijet nego nas zatvara u sve manje prostore. Razlika osamdesetih i danas što smo tad imali jednu tv i radio stanicu, imali jaku omladinsku štampu... Tako da je danas neuporedivo teže mladim umjetnicima, da li muzika ili bilo koji vid umjetnosti, da se proguraju, a kamoli da opstanu. Žao mi ih je, ja im pomažem koliko mogu, ali je to težak posao... Biti umjetnik koji želi da se uzdigne i da pokuša da živi od toga mora jaaaaako puno da radi, da non-stop bude fokusiran na svoj cilj. Najbolji primjer, zadnjih nekoliko godina, su Helem Nejse. Apsolutno su shvatili kako se to radi u XXI vijeku.
Kako je izgledao glazbeni život u Sarajevu za vrijeme vaših tinejdžerskih dana?
- Nedavno me pitali da li bi volio da mi je sad 20 godina... Odgovorio sam: NE!!! Ja kad sam imao 20 godina bile su zimske olimpijske igre, puno se sviralo, igralo fudbala. Tako da to što danas imam 60 godina mislim da je to taman. Jako sam sretan gdje sam rođen i da sam bio suvremenik tih svih divnih zbivanja.
Tehnologija i vještine brže komunikacije danas su uznapredovale. Umjesto da nas povezuju, one nas udaljavaju. Koji su bili načini povezivanja mladih putem glazbe i socijalnog života druge polovine 20. stoljeća u Sarajevu?
- Heh... Tada su aktivni bili i pisma i razglednice, a ako smo se baš sjaranili ide i telefon, ovo važi za one van Sarajeva. Na moru smo upoznali raju iz cijele Juge. A što se tiče u Sarajevu, pa znao si gdje su ti raja oko 12, a gdje su navečer. Eventualno su bila telefonska dogovaranja za odlazak na koncert, pozorište, kino.
Sarajevo je kolijevka nastanka mnogih značajnih bendova, rock grupa, pop kulture i zvučnih inovacija. Kakvu ste ulogu imali u njihovu razvoju? Koja suradnja je za Vas bila prekretnica u profesionalnom pogledu? Postoji li nešto što Vam je bilo veoma teško raditi?
- Sarajevo sedamdesetih i osamdesetih je imalo divnu generaciju mladih, koji su bili svoji i nisu nastojali nikoga kopirati. Počev od svih sportskih uspjeha, umjetnička scena je bila jaka. A što se tiče rock'n'rolla prvi su Indexi. Oni su broj jedan i da njih nije bilo ne bi bilo Dugmeta. A tako je i sa sarajevskim humorom, da nije bilo Teversenovih bajki ne bi bilo Nadrealista.
Šta sam ja uradio!?
Nebitno!
Ja uživam da sam bio na izvoru i bio svjedok tog doba i da drugarstvo sa svim tim ljudima još uvijek traje i još imamo kuveta i za dobar smijeh, zafrkanciju i pokoju čašicu...
La vita e bela ❤️
Koliko ste povezani s važnim imenima današnje scene?
- Pratim šta se događa, šalju mi svoje snimke, družimo se... A ko je važan, ne znam... Ja sam surađivao sa mnogima, ali važnost je nebitna, bitna je čovječnost, bitnije je da ostanemo u dobrom odnosu.
Ti "važni" bilo u narodnoj ili zabavnoj ili klasičnoj muzici su najlakši za suradnju. Jer oni su prošli sve i znaju proces rada, da li je studijsko snimanje, da li tv snimanje ili koncert oni su najmirniji, najstabilniji jer ako se i desilo nešto nepredviđeno znaju da je to normalno. A imao sam sreću da surađujem sa najpoznatijim važnim, od Indexa pa naniže... Od najpoznatijih filharmonija pa naniže...
Biti tonac ne znači samo poznavati tehničku stranu posla. Vi hvatate zvučni trenutak u estetsku kuglicu. Kako bismo došli do te razine, na koji način osloboditi čovjeka od treme usljed snimanja?
- Rad u studiju sam uvijek smatrao nešto kao neki meditativni proces. Dok se snima neka pjesma otvaraju se čakre i ideje se šire i tada je najzanimljivije. Pored toga što sam snimatelj, na dosta projekata sam bio i muzički producent gdje umjetnike podstičem da snimak bude, prvenstveno, umjetnički i svirački dobar, a kad je to dobro i tehnički će biti dobro.
Zasigurno u ovom poslu postoji mnogo anegdota. Koja Vam se posebno i simpatično urezala u sjećanje?
- Bilo je zanimljivih momenata, malo anegdota više nekih nepredviđenih momenata. Ali najzanimljivije je bilo '96. kad sam sa grupom Konvoj išao u Barcelonu, gdje su oni otvorili veliki festival koji je trajao tri dana.... Elem, u avionu je radnja, ja sam popio tri vina i zovnuo stjuardesu: please another bottle, a onda na našem: i pitaj avion šta pije!!!
Vi ne samo da volite svoj posao, Vi ga živite srcem. Rijetkost je to danas vidjeti. Koji tonski miks je najbolji za uživanje u pozivu kojeg ste odabrali?
- Da, da... Obožavam svoj posao i živim to... Koliko god mogu da stignem na, prvenstveno, koncerte klasične muzike, bilo da su studenti ili filharmonija, da li jazz ili bilo šta... Volim i na izložbe otići.... Umjetnost je moja ljubav.
Na puno snimaka sam ponosan, teško izdvojiti, od snimaka Malog Šlagera, neke grupe.... Ali maksuz što sam bio dio tima kad smo snimali Davorina Popovića za Eurosong, pa pjesma "Stari". Puno toga lijepoga.
14. Kojim biste riječima zaključili ovaj naš razgovor i poslali poruku čitateljima Baglame?
- Prvenstveno volite se i šaljite ljubav. Najlakše je kukati i žaliti se, problem treba detektirati i nastojati ga riješiti, a žalom i kuknjavom samo će biti teže.
Jedite zdravu hranu i uživajte u njoj.
Život je bajka.
Primjedbe
Objavi komentar