Potreba da otvorimo svijest u novi svijet sve je veća, kada vidimo koliko se loših stvari događa oko nas. Koliko smo postali nemarni prema sebi, toliko smo postali nemarni i prema prirodi. Jednako je jednostavno samouništenje, kao i uništavanje onoga što nas održava u životu - bogatstva prirode. Zaboravili smo naše prioritete, izgubili se u materijalizmu, okrenuli leđa prirodi, životinjama i ljudima. I što onda trebamo očekivati? Bolje sutra koje nikada neće doći. O tome koliko smo daleko otišili za Baglamu govori profesor doktor Dalibor Ballian.
Univerzitetski ste profesor. Iza sebe imate mnogo stručnih radova. Veliki ste zaljubljenik u prirodu i njezin vjerni čuvar. No, tko je Dalibor Ballian onda kada korača jednostavnim putem života, ako je uopće jednostavan?
- Za sebe mogu reći da sam tipični stanovnik Bosne i Hercegovine, školovan u svojoj domovini, te koju neizmjerno volim. Život u našoj domovini nije lak, nikada nije ni bio, iako ima i onih koji kažu da je oko nas sve samo zlato. Da bi bilo zlato treba puno odricanja, rada i brige za sve ono što se dešava oko nas. Inače, za prirodu sam vezan od malih nogu. Rastao sam u predgrađu Sarajeva, poznatoj Ilidži, gdje smo imali jednu staru kuću sa velikim dvorištem. Ali nije tu bilo samo dvorište, okolo su bila polja, vrtovi i voćnjaci. Tada se za djecu nije govorilo da su hiperaktivna, jer smo stalno bili na otvorenom, u trčanju igri, penjanju na drveće i svemu ostalom. Kada smo dolazili nazad kući samo nas je interesirao krevet da malo odspavamo i odmorimo. Danas djeca žive zatvorenički život uz mobitele i računare, umjesto da su na otvorenom. Nemaju društva i prijatelje, osim onih virtualnih, a koji u principu nisu stvarni.
Kako se i na koji način rodila ljubav prema šumarstvu i šumama?
- Kao mali sam već postao poklonik šume i prirode. U prirodi sam rastao, a šumu sam zavolio preko priča koje sam svako večer šlušao od djeda koji je bio planinar, nekada davno. Tada nije bilo TV-a već se navečer sjedilo oko stola i razgovaralo, eventualno čitalo. Danas se gleda tv ili u mobitel, te su ljudi zaboravili razgovarati. Pored priča u susjednoj ulici koje sada dijeli sarajevski aerodrom nalazila se škola za lugare, a oni su uvijek bili uniformirani, u za mene lijepim zelenim odjelima, sa šeširima, te lovačkim puškama. Kada vidim odmah stanem i divim im se, te bih odmah govorio da ću biti kao oni. Ukućani su se smijali i govorili da to nije posao za mene. Kasnije kada sam postao desetogodišnjak još više sam se povezao sa šumom jer je otac bio lovac te me vodio u lov. To su bili najljepši izleti za mene. Inače lov nije samo da se ubija, već i da se uživa u prirodi. Tada sam kada se ne lovi, jer se obično lovilo ujutro i uvečer, preko dana lutao Igmanskim šuma, te susretao brojne stanovnike tih šuma, a što je jedno nezaboravno iskustvo. Danas je nažalost većina šuma pusta. Inače i dijelom osnovne škole sam znao bježati u prirodu, posebno u Sarajevsko polje, koje je danas neprepoznatljivo. Tako sam na barama uz rijeku Bosnu promatrao divlje patke, čaplje, jastrebove, sokole, sove i brojne druge ptice. To je period i kada sam počeo sa pecanjem. Kada sam završio osnovnu školu, obitelj je očekivala od mene da upišem gimnaziju, ali ja sam na žalost cijele obitelji, upisao Srednju šumarsku tehničku školu. Bio sam jedan od vrlo rijetkih Sarajlija, Ilidžanaca, koji su je upisali, ali smo se škola i ja zavoljeli. To je bio moj izbor od malih nogu. Šuma time postaje moj izbor, moj način življenja. Sa srednjom školom se promjenila i moja filozofija razmišljanja, te priroda dolazi u moje prioritete. Kako sam išao u školu koju volim, nije me trebalo tjerali da učim, već su me tjerali da malo i ne učim toliko. Završetkom srednje škole mogao sam kao odličan đak upisati bilo koji fakultet, te su me roditelji usmjeravali dalje od šumarstva, ipak sam mu se vrati nakon par godina i završio Šumarski fakultet. Time šuma postaje moj životni put do kraja mog života..
Što šuma i njezina dobra predstavljaju običnom čovjeku današnjeg vremena?
- O šumi se ne može znati sve odmah, ali me život naučio da je šuma živo stvorenje, koje se rađa živi i umire, kao i čovjek. Te da će nas šuma nadživjeti u svakom slučaju ako je prije toga ne uništimo. I stvarno sam susretao ljude u životu koji nisu voljeli šumu a radili su u šumi, te su je nažalost sustavno uništavali. Zaboravljali su na sve ono dobro što nam šuma daje - zrak, vodu i hranu. Zbog nebrige o šumi i drveću, danas govorimo o zračnom zagađenju, zagađenju tla, vodi koja nije pitka a zaboravljamo da smo uništili šumu koja nam je to sve dala na uživanje. Kako imamo manje šuma i svega ostalog će nam ponestajati sve više i više. Ljudi su se otuđili od šume a time su odsjekli granu na kojoj su sjedili. Zaboravili su da ako živiš u skladu sa šumom, imaš čist zrak, čistu vodu i obilje hrane, te ti je život ljepši i ugodniji.
Jesu li ljudi danas svjesni koliku važnost ima šuma u našem životu?
- Danas ljudi nisu svjesni što nam šuma znači, ali o tome sam već malo rekao. Sada samo trebam ponoviti neke stvari. Svake godine u svijetu nestane površina šume veličine Bosne i Hercegovine. I mi u tome sudjelujemo. Krčimo i siječemo šume za izgradnju nepotrebnih naselja, pravimo rudnike u šumama koje će donijeti bogatstvo korumpiranim političarima i nepoznatim biznismenima a mi ćemo zbog toga ispaštati jer ne znamo što nam šuma znači u životu.
Postoji li poteškoća u glede obrazovnog segmenta, posebice kada se radi o obrazovanju na području šumarstva?
- Ja sam išao u Srednju šumarsku školu, kada je to bila jedina škole te vrste u Bosni i Hercegovini, te je davala kompletno obrazovanje za polaznike, koja se neznatno razlikovalo od onog koje se tada dobivalo na fakultetu. Inače i u osnovnim školama se posebna pažnja posvećivala prirodi, da bi se danas to sve svelo na minimum. Tako su škole koje su vezane za prirodu marginalizirane, praktično nestale sa obzora, na račun onih suvremenih koje se bave elektrotehnikom ili nekim društvenim stvarima. Tu se zaboravlja, da nam tehnika ne daje čisti zrak, vodu i hranu, da je to samo jedna pomoćna stvar u življenju. Za razliku od nas, studirati šumarstvo ili agronomiju na zapadu je stvar prestiža, te većinom na tim fakultetima nalazimo europsku aristokraciju. Tako na zapadu društveno prolazite mnogo bolje ako ste završili šumarski fakultet nego ekonomski ili pravni, dok uopće ne prepoznaju fakultete političkih nauka.
Zbog čega pojedine osobe/grupa ljudi ne vode računa o pošumljavanju, ali vode računa o ilegalnoj sječi i uništavanju šumskih staništa?
- Ljudi bježe od šume, to je stvarnost, ne vole je. Tako jednostavno ne žele da je sade a u svojoj okolini teže ukloniti svako stablo. Izgovor za takvo što je da drveće pravi hlad a u jesen prlja okolinu lišćem. Zaboravljaju da drveće ne može prljati. Ono stvara. Samo čovjek svojim aktivnostima prlja. Lišće nakon što otpadne polako se razloži i obogaćuje tlo, ponovo ga stvara, a čovjek ga uništava. Također imamo i problem ilegalnih sječa. Razlog tome što svi smatraju da je šuma i drveće u njoj božje davanje, raste samo a mi treba samo da ga siječemo i koristimo. Da siječemo ga, ali što kada sve posiječemo, ostaju goleti, pustinje. Zato treba šume i saditi, saditi što više. Zamislite kada bi svaki čovjek u ovoj zemlji zasadio svake godine po jedno stablo i njegovao ga, to bi bilo super, pa tako iz godine u godinu bi se povećavale šume za milijune stabala, što bi bilo super. Umjesto toga, svi sjeku, čupaju i uništavaju drveće. Sječom šuma nestaju šumska staništa, a njihovim nestankom nestaju životinje, ptice, insekti, gljive i brojne druge vrste. Tako u vrlo kratkom periodu nestaje jedan veoma složeni ekosustav a da se on ponovo uspostavi trebaju stotine godina. Nažalost vrlo često se nikada ne uspostavi novi ekosustav iste vrijednosti.
Postoje li određeni savezi ili društva šuma, šumarstva i šumara, koji bi mogli pomoći u osvještavanju i očuvanju šume?
- Šumarska poduzeća vrlo često pravilno gospodare šumama, posebno onima u kojima su na ključnim mjestima ljudi koji vole šumu. No, imamo i izuzetaka, pa iza njih ostaje pustoš. Danas zbog toga imamo puno nevladinih udruga koje se bave problemom zaštite šuma, ali ima i onih kojima je cilj samo dobiti novac iz raznih europskih fondova, a za šume ih nije briga. Nekada smo imali jaku organizaciju Gorani BiH i oni su svake godine organizirali akcije pošumljavanja i dobrovoljno sadili milijune sadnica. Iza njih su brojne podignute šume, širom Bosne i Hercegovine. Danas se nevladine organizacije ne mogu pohvaliti takvim rezultatima jer su komercijalizirane. Moramo pomoći šumi i šumama da opstanu i da nam i dalje daju čisti zrak, vodu i tlo te nas hrane, jer ako joj ne pomognemo ona nestaje, a s njom i mi.
Koliko je srednjoškolski program zakinut za podizanje svijesti o ulozi šume? Postoji li način da se svijest o njezinoj dobrobiti stavi u prvi plan?
- U nastavnim planovima i programima koji se koriste u srednjim školama nema lekcija o šumi i ekologiji, a ako ih ima, nedostatne su da bi se razumjelo što je šuma i kako funkcionira. Kako to promijeniti? Na jednostavan način da priroda dobije svoje pravo mjesto u školstvu i obrazovanju. Posebno treba djecu od vrtića učiti o važnosti šume i njezinu očuvanju, te da redovito idu na akcije pošumljavanja i čišćenja šuma koje su pretvorene u odlagališta smeća.
Bosna i Hercegovina je bogata šumama, pitkom vodom, planinama, ali i ne korektnimodnosima prema tom bogatstvu. Na koji način se može djelovati u zaštiti ovih bogatstava?
- Svrstavamo se u red siromašnih zemalja u kojima vlada korupcija a time se i naši prirodni resursi prodaju u bescjenje. Tako nam se šume uništavaju izgradnjom hidroelektrana, otvaranjem rudnika, raznim divljim urbanizacijama. Na taj način šume pretvaramo u industrijske pustinje. To je jednosmjeran proces koji dovodi do gubitka pitke vode, svježeg čistog zraka i značajnog izvora hrane. Još nismo svjesni što gubimo, a kad izgubimo bit će kasno za povratak. Rijetki su toga svjesni, ali se njihov glas za sada jedva čuje. No, mi možemo puno učiniti da spriječimo najgore, borimo se protiv uništavanja prirode, bilo da se radi o šumama, poljima, rijekama, barama, jezerima, jer ako ih sačuvamo, onda imamo budućnost.
10. Što biste na koncu poručili mladim čitateljima Baglame?
Volite prirodu, posebno šume, a one če vam vratiti stostruko u životu. Dat će vam čisti zrak, čistu vodu i nikada nećete biti gladni.
Primjedbe
Objavi komentar