U izgubljenim vremenima, ipak je mnogo razloga za život. Uronimo li duboko u sebe, počnemo li osluškivati otkucaje vlastitoga srca, slušamo li udisaje i izdisaje, zatvorimo li oči i zamislimo li se nad svojim djelovanjem, vidjet ćemo moć Božje veličine u nama, u našem postojanju, u Njegovu stvaranju i kreiranju našega bića.
Mnogi su glazbenici kroz povijest pokušali, to razumski nedokučivo Božje kreiranje, objasniti, približiti, subjektivizirati kroz glazbu. No, teško je ići u korak s Bogom koji nikad ne kasni, vodi nas za ruku i onda kada mislimo da smo sami i postoji u svakoj pori našeg bivstvovanja. Njegova ljubav je bezgranična u odnosu na našu malenost.
Mnogi su glazbenici kroz povijest pokušali, to razumski nedokučivo Božje kreiranje, objasniti, približiti, subjektivizirati kroz glazbu. No, teško je ići u korak s Bogom koji nikad ne kasni, vodi nas za ruku i onda kada mislimo da smo sami i postoji u svakoj pori našeg bivstvovanja. Njegova ljubav je bezgranična u odnosu na našu malenost.
Stoga je Bend Profetes kroz djelovanje franjevačke mladeži, glazbom darovao ono što je ljudskom srcu najbliskije s Božjim očitovanjem - zahvalnost.
 |
| Foto Nedjelja.ba: Frama Kiseljak |
Mir u tišini
Nemamo opravdanje. Dopustili smo nemirnom moru da nas utapa u vrtoglavim valovima konzumerizma, hedonizma, sebičnosti, sebeljublja. Iako je voda hladna i slana, lako ju gutamo i ne borimo se isplivati jer svakim zamahom odlažemo izlazak iz udobnosti laži. I svjedočimo miru u nemirna doba i nemiru u mirna doba. To je samo privid. Jer nam je u oči ušla voda koja štipa, ali joj se ne otimamo.
Mir u tišini nije samo naziv pjesme. Beskonačna je to misao nad kojom se trebamo zamisliti. Što činimo za mir? Gdje je nestala tišina? Zašto dopuštamo da nas zapljuskuje buka naših misaonih valova a barka života puca pod nama, iako je pokušavamo pokrpati? I kao što tekst pjesme kaže: ''...pjevaj glasnije, podigni svoj glas, u miru je život, u miru je spas...'', možda bismo zbilja trebali početi pjevati glasnije, ogolivši tako svoju nutrinu i učvršćujući slabašnu barku u nemirnim olujama.
Mir u tišini nije samo naziv pjesme. Beskonačna je to misao nad kojom se trebamo zamisliti. Što činimo za mir? Gdje je nestala tišina? Zašto dopuštamo da nas zapljuskuje buka naših misaonih valova a barka života puca pod nama, iako je pokušavamo pokrpati? I kao što tekst pjesme kaže: ''...pjevaj glasnije, podigni svoj glas, u miru je život, u miru je spas...'', možda bismo zbilja trebali početi pjevati glasnije, ogolivši tako svoju nutrinu i učvršćujući slabašnu barku u nemirnim olujama.
Poruka koja razdire
Slojevita gradacija doprinos je duboke sinteze teksta i osebujnog glazbenog izričaja. Pomalo folklorističan i ljudskoj prirodi blizak prizvuk, odražava se u baršunastom glasu. Mističnost početka pjesme simbolički povezuje osobno uranjanje u mir. Tek kada postanemo svjesni opipljivosti tišine, počinjemo doticati osjećaje prošlog vremena, propuštenih prilika i svojevoljno uskraćenih trenutaka. I to boli. Boli jer nismo djelovali na vrijeme ili ne djelujemo na vrijeme.
Kulminaciju doživljavamo kroz samokritiku vlastite svjesnosti o nedostatku nas u nama, u životu drugih. I dok je mir razoren, mir u tišini pokušava biti glasniji. On nastoji pokrpati naše nedostojanstvo jer smo se izgubili u ispraznoj vanjštini svijeta. A toliko toga smo mogli i možemo učiniti. Malenim korakom u zajedništvu. Držeći se za ruke postajemo neraskidivi lanac čuda.
Zastanimo na trenutak i odgovorimo si što za nas znači glazba kao dar Božji?
Primjedbe
Objavi komentar