Ispunjen život možemo živjeti samo ako smo zadovoljni. Njegova kemija će tako postati potpuna. U toj životnoj sinesteziji živi profesorica i knjižničarka Tatjana Miočević Tasić, koja nam je u svojim odgovorima približila kemiju života, poštovanja, međuljudskih odnosa, mira i sve to kroz jedan poseban kemijski proces - ljubav.
Kako i na koji način radi, zbog čega djeluje tako kako djeluje i što ju ispunjava možete pročitati u sljedećim redovima još jednog Baglama intervjua.
1. Da se pogledate u ogledalo, što biste rekli samoj o sebi a da to cijeli svijet čuje? Posebice onaj koji Vas ne poznaje dovoljno dobro a misli da Vas zna. Tko je Tatjana Miočević Tasić?
- Tatjana je kćerka, supruga, majka, žena koja živi život tako da svakoga dana pokuša nekome izmamiti osmijeh na lice. Daje sve od sebe za ono što voli i one koje voli. Također, Tatjana je netko tko na prvu djeluje nedostižno, hladno, pomalo i arogantno, no kada joj se približite i uđete u njen svijet uvidjet ćete da je to neka sasvim druga osoba koja se raduje malim stvarima u životu, a nastojeći ostaviti veliki trag.
2. Vrlo ste ugledna profesorica. Zbog čega ste se odlučili za ovaj poziv?
- Prije svega, hvala na komplimentu. Ne bih sebe nikada opisala tako. Smatram da sam samo jedan mali kotačić u velikoj mašini koja oblikuje mlade ljude i priprema ih za život koji je pred njima.
Na poziv profesorice odlučila sam se igrom slučaja. Od malih nogu bila sam „učiteljica“ u igrama s drugom djecom, majka mi je bila nastavnica dugi niz godina, a ja sam se odlučila za inženjerski posao. Naime, po struci sam magistar inženjerske kemije, no sticajem okolnosti našla sam se u učionici te sam položila pedagošku grupu predmeta i evo, već 11 godina obnašam posao profesorice kemije.
 |
| Bojenje plamena na satu kemije |
3. Budući da ste magistrica inženjerske kemije, zbog čega je kemija postala Vaša primarna ljubav?
- Još kao mala, gledajući crtić Profesor Baltazar, vidjela sam se kako svoj posao obavljam u bijelom mantilu i nešto mućkam. Budući da je kemija područje rada u kojem se kao dio zaštitne opreme nosi bijeli mantil, kuha, analiziraju i interpretiraju rezultati – jednostavno sam se pronašla u svemu tome. Znatiželjna sam po prirodi, a kemija je neiscrpno područje za one koji žele istraživati i proučavati svijet oko sebe.
 |
| Erlenmeyerove tikvice i ispitivanje kiselinsko-bazičnih svojstava uzoraka |
4. Nedostaje li kemije u međuljudskim odnosima?
- Oooo...itekako. Prije svega nedostaje nam da budemo čovjek među ljudima, pa tek onda sve ostalo što se tiče kemije. Da bi došlo do kemijske reakcije među ljudima, prije svega moramo se osloboditi svojih čahura i upustiti se u međuljudske odnose, izaći iz svoje zone komfora, družiti se s ljudima, doći u kontakt s njima ne bojeći se dodira. Ponekad se trebamo vratiti primarnim instinktima koje smo izgubili odrastajući. Tek rođene bebe traže majku po mirisu, treba im toplina drugog ljudskog bića, smiruju se slušajući majčine otkucaje srca dok upijaju mirise njene kože i sve to potiče lučenje hormona sreće i zadovoljstva u njihovim, a i majčinim tijelima. Bojim se da smo odrastanjem odmakli se od svega toga i da je sve manje kemije među nama ljudima jer sve je manje istinskih zagrljaja u kojima osjećamo sigurnost i smiraj.
 |
| Plakat za Valentinovo |
5. Što Vas najviše ispunjava u prosvjetnoj djelatnosti? Koje su blagodati ovog posla?
- Činjenica da sudjelujem u odgoju i obrazovanju budućih generacija me ispunjava. To što moji učenici postaju uspješni mladi ljudi koji se ostvaruju na poslovnim i privatnim planovima, zasnivaju obitelji, rađaju djecu i hrabro kroče kroz život, sve to me ispunjava jer kroz lekcije o kemiji nastojim ih naučiti da svaka ta lekcija ima primjenu u svakodnevnom životu i nije samo puko bubanje činjenica.
Blagodati posla kojim se bavim su te da gledam kako stasavaju generacije mladih ljudi koji mi stoje rame uz rame, dičeći se titulama inženjera kemije, mašinstva, magistri farmacije, liječnici, stomatolozi, ali prije svega, veliki ljudi koji su zadržali ljudskost u sebi i koji se s osmijehom na licu grle i grle život, sa svime što on nosi.
 |
| Kemija u svakodnevnom životu i priprema kokica |
6. Je li teško biti u ulozi profesora u današnjem školskom sustavu?
- Izuzetno je teško danas biti profesor zbog toga što nam učenik nije u centru interesiranja. U nastojanju da zadovoljimo formu često se dešava da izostane suština. Sustav traži svoje, kolege imaju različita očekivanja i od sebe i od drugih, što može dovesti do nesuglasica i napetosti, a zapravo, jedini cilj bi nam trebao biti da školujemo sretnog i zadovoljnog čovjeka koji se neće bojati reći ni „ne znam, ali ću potražiti tražene informacije“.
7. Koji su izazovi s kojima se susrećete tijekom jednog nastavnog sata? Ako ih uopće imate jer slovite za vrlo kreativnu, duhovitu i domišljati profesoricu.
- Uvijek postoje izazovi. Nekada je to pad motivacije učenika, nekada imaju jednostavno loš dan, nekada se borite sami sa sobom jer ni vama nije najbolji dan, no važno je ne odustati. Važno je da nakon svakog nastavnog sata izađem iz učionice zadovoljna sobom kao čovjekom znajući da sam dala sve od sebe da podučim mlade ljude, ne samo kemiji, već i životu.
Često zaboravljamo da je škola odgojno-obrazovna ustanova. Odgojna - na prvom mjestu, pa tek onda obrazovna. Nema obrazovanja bez odgoja. Moramo znati kako oblikovati osobu da bi ona bila spremna usvajati znanja, posebno iz oblasti poput kemije.
8. Poznato je da je sve teže raditi s mladima u pubertetskoj fazi. Kako privoljeti učenike na učenje kemije a ne biti tzv. "babaroga profesorica"?
Približavanjem kemije na nivo svakodnevice daje najbolje rezultate u učenju. Kada mladi ljudi shvate da se pojmovi i zakonitosti kemije mogu objasniti kroz međusobne ljudske interakcije – učionica postaje igralište na kojem svatko od njih ima svoju ulogu, zadaću i nastoji dati sve od sebe kako bi doprinijeo pobjedi svoga tima – pobjedi sebe samoga.
 |
| Ekspremient poznat kao crna mamba |
9. Što je cilj Vašeg pristupa učenicima? Kako ostvaruje zacrtane ciljeve kroz Vaše postojanje kao profesorice, ali i kemičarke?
- Moj primarni cilj je da učenici izađu sa sata sretni i zadovoljni, da shvate da smo svi različiti, poput atoma u Periodnom sustavu elemenata, i da takvi kakvi jesmo, ne možemo i ne trebamo se udruživati sa svima, ali da smo itekako važni u izgradnji sustava u cjelini. Čim sebe zamislimo kao atom, otvaraju nam se novi svjetovi. Počinju se slagati kockice zašto nemamo afiniteta prema nekima, zašto se s nekima privlačimo, a drugi nas odbijaju, kako se ponašamo kao individue, a kako u masi, zašto nas ponekad ponesu emocije i kako dolazi do burnih, pa i eksplozivnih reakcija. U spoznaji svega toga, upoznajemo sebe, učimo kemiju i pripremamo se za životne izazove koji su pred nama.
10. Također radite i kao knjižničarka. Općepoznato je kako današnja mladež ne voli mnogo čitati. Posebice lektire. Kako učenike privolite na čitanje?
- Kroz naglašavanje važnosti komunikacije među ljudima nastojim mladima ukazati na važnost čitanja i na ljepotu pisane riječi. Uvijek im kažem da je sramota ne znati se lijepo izražavati, a završiti gimnaziju. Počesto ih to postidi pa kažu da su pročitali neku knjigu jer ih je sramota vratiti je nepročitanu, znajući da ću ih pitati neki detalj iz knjige, a da to neće biti za ocjenu u dnevniku već za ocjenu njihove odgovornosti. Onima za koje znam da ne vole čitati često preporučujem lakše štivo. Lakše u smislu kvantiteta, ali ne i kvaliteta jer kad vide 500 stranica mnogi od njih se ne usude ni zaviriti među korice, ali zato pročitaju po četiri – pet knjiga od po stotinjak stranica.
Nekada čovjek mora biti lopuža, poput njih samih, da ih prevari za njihovo dobro.
 |
| Chemisttree (Keičarevo božićno drvce) |
11. Koliko je važan odnos, odnosno suradnja profesora maternjeg jezika i knjižničara?
Nema uspješnog procesa učenja bez dobre suradnje svih njenih učesnika, pa tako i knjižničara i profesora maternjeg jezika. Kroz tu suradnju, olakšava se, prije svega učenicima, kao krajnjim korisnicima knjižnice, a također i profesorima i knjižničarima jer to omogućava brže i učinkovitije obavljanje posla, što je od izuzetne važnosti u današnjem užurbanom svijetu.
12. Susrećete li se s ljubomorom i zavisti ili više s radnom atmosferom i kolegijalnom susretljivosti? Jer znamo koliko profesori znaju biti nadobudni a prazni.
U svakom žitu ima kukolja, rekla bi moja mama. Važno je samo prepoznati kukolj i ukloniti ga iz svoga mikro okruženja kako isti ne bi vas zahvatio i onemogućio vas u osobnom rastu i razvoju.
 |
| Gorenje tinjajućeg drveta u atmosferi kisika |
13. Na što ste najviše ponosni u svome dosadašnjem radu?
Činjenica da mi bivši učenici trče u zagrljaj kada se sretnemo i zahvaljuju se na prenešenom znanju kroz opuštenu atmosferu u kojoj su oni mogli biti to što jesu i kao takvi biti prihvaćeni, a ne osuđivani, mi puno znači. S ponosom mogu reći da svi oni kojima je u daljnjem životu kemija trebala kroz studij su te predmete s lakoćom ispolagali i neki od njih su prepoznati kao vrsni kemičari pa su im dodijeljeni radni zadaci bilo na projektima, bilo kao demonstratorima na vježbama iz kemije.
14. Što bi bila Vaša poruka čitateljima Baglame a da se u njoj spoje kemija ljubavi, poštovanja i suosjećanja?
Budite to što jeste. Ne trudite se svidjeti svima i povezati se sa svima. Uživajte u svojem miru, okružite se onima koje volite i koji vas vole i nemojte se bojati pokazati svoju istinsku prirodu. Možda će ta vaša priroda biti poput nuklearne reakcije, ali znajte da se i nuklearne reakcije mogu iskoristiti i za dobrobit i za uništenje čovječanstva. Nekada nije do vas – do promatrača je. Budite svoji i budite čovjek među ljudima koji će, prije svega, poštivati sebe. Ne tražite suosjećanje od drugih. Oslonite se na one koji su vam najbliži i gradite svoj mikrosvijet obojen ljubavlju, srećom i blagoslovima.
Primjedbe
Objavi komentar