Ciklus Homoinpraesens, bosanskohercegovačkog skladatelja Benjamina Ribića, satkan je od sedam neobično formiranih zvučnih struktura, popraćenih vizualnim isječcima a koji simboliziraju unutarnje kretanje mimo postojanja u prolaznosti trenutka. A što je trenutak? Tek jedna zvučno-emocionalna nit našeg uspavanog postojanja bez samosvijesti o nestanku. I dok život prolazi, mi prolazimo mimo svakog dara koji se manifestira kroz koračanje, disanje, zvukove koje ignoriramo a s kojima bismo se trebali sjediniti u komunikaciji. I onda se pitamo kada smo zadnji put slušali otkucavanje sata i u tom otkucavanju prepoznali prolaznost vremena.
Photo: Benjamin Ribić
Ciklus počinje realističnom povorkom svakodnevnog kruženja čovjeka u cirkulaciji koja se podrazumijeva kao normalna i njegovoj neobuzdano pobjedonosnoj pogibiji u svakodnevici ubrzanog života, bezvrijednog traganja i trčanja u praznini u kojoj se gubi. Gubi se čovjekova osobnost, unikatnost, individualnost. Naglašena je disfunkcionalna socijalizacija s materijalizmom i ubrzanim pokretima. Ovdje se ne radi o klasičnom glazbenom izričaju, nego o zvučnom pokretu kojeg pravi svaki čovjek koji se uhvati u koštac s rutinom. Onom rutinom koja ga obvezuje na sebe i odvodi u ponor trendovskog besmisla. I u tome se čovjek gubi. Zaboravlja na sebe. Zaboravlja na druge. Zaboravlja na prirodu. Zaboravi na ono odakle potječe i gdje bi trebao biti. Zvučna slika prolaznosti uzela je zamah.
U drugom dijelu Innerself pt.2 očituje se bljeskovita refleksija prošlosti u trenutku samosvijesti o sebi i trenutku koji se živi. Koliko vremena posvećujemo sebi, bivajući svjesni prolaznosti? Koliko upijamo ono što nam donosi vrijeme satkano od niza trenutaka, osjećaja, mirisa, uspomena, želja, htijenja? Proživljavamo li to ispravno? Na koncu što je to ispravno življenje trenutka? Benjamin posebno naznačava stanje našeg uma, zaglavljenost, bijeg. Postavlja ona pitanja koja se ne usuđujemo postaviti na glas jer se bojimo vlastitoga odgovora. Bojimo se vlastite refleksije i odgovora za ono što smo izgubili lutajući ubrzanim korakom u nepotrebnim pravcima. A sve je tu. U nama. Oko nas. Osim naše besvijesti. Ona je izvan. I potrebno ju je osvijestiti.
I dok pokušavamo svoj um upristojiti kroz konekciju s prirodom, kontemplaciju i meditacijom umiriti um bježeći od svakodnevice, Benjamin odlazi korak dalje. U trećem dijelu ciklusa, na vagi između minimalizma i odjeka zvučnosti, eksperimentalnosti i smiraja, na granici šonbergovskog i cageovskog glazbenog izraza, slušatelja navodi na jedan drugačiji konzumerizam. Prerpariranje zvuka u ovom stavku je ključan pojam. Ako dublje zagazimo u psihologiju današnjeg čovjeka, uviđamo prepariranost odnosa, izvještačenost emocija, prikrivenost istinske komunikacije. Čovjek je u rascjepu sa samim sobom samo da bi bio prihvaćen. Stoga je bol neizostavna. Bol koja završava krikom i tegobnim naricanjem stihova:
Greek philosophy, Seneca (4th BC): (lat.)
"Claude os, aperi oculos!
Facta mea, non dicta, vos sequi volo,
Est difficillium se ipsum vincere,
Imperare sibi maximum imperium est!"
Vindicta! Vindicta prope est!
(eng.) "Shut your mouth, open your eyes!
I want you to follow my works, not my words,
The hardest thing is to defeat yourself,
To rule over yourself is the greatest power!
Revenge! Revenge is near!"
Posvećenost trenutku možda najbolje opisuje četvrti dio ciklusa naziva Bookman. U njemu je skladatelj običan čovjek, posvećen sebi u naizgled sasvim običnom trenutku. Trenutku koji je u današnjici postao previše opasan. Jer čita. Radi na sebi. Uživa u aromi čaja i miriše stvarnost koja ga grli. U pozadini teče život. Sasvim običan život. Ljudi koračaju, voze automobile, dok jazz ispunjava upijajuće miomirise jednog prostora. Bookman je ''opasan'' jer upućuje na ono što smo zaboravili raditi. Voljeti sebe, posvetiti se sebi kako bi se mogli posvetiti drugima. On je stvaran odraz nestvarne sadašnjice. Očekivanja jednog slušatelja svedena su na minimum. Performans dovodi do maksimuma svjesnosti o nama u nama.
Povratak k Izvoru najbolji je ponovni početak spoznaje o vlastitome ''ja'' i početak izlječenja tog istog ''ja''. Dio pod nazivom Ruh & nafs, meditation for solo violin je duhovna filozofija koja predstavlja čovjekovu unutarnju rekonstrukciju. Podsjetnik je to na povratak unutarnjem smiraju i sjedinjenju sa Stvoriteljem, koji jedini može ugušiti naš ego i probuditi poniznost, poljuljane izvanjskim željama i žeđu za prolaznim napitcima. Jedini istinski napitak života možemo uzimati od Onoga tko nam ga je dao pri rođenju i tko će nam ga opet dati pri sjedinjenju u Vječnosti.
Život kojim živimo dovodi nas do stanja današnjice o kojem se premalo govori. On grebe, plaši, stvara mučninu, tegobu, zaustavlja naš rast, razvoj. Stanuje u našem umu a proždire nam dušu. Stanje je to koje nas tjera da gledamo u fiktivnu fiksaciju straha, dok nam se tijelo preznojava, grči, strepi od nepoznatog, gledajući negdje naprijed u nestvarni događaj se koji nije ni desio i ne planira se desiti. A tu je. Zaposjeda naš um. I dovodi nas u stanje u kojem jecaj oslobađa, ali ostaju tragovi, ožiljci, iscrpljenost i ponovni napadi fiktivnog događaja. Anksioznost je stanje koje u nenormalnom svijetu postaje normalno. Skladatelj o njemu progovara služeći se vlastitom ilustracijom koju pretvara u zvučni doživljaj anksiozne prisutnosti.
I dok se dio svijeta bori s paničnim i anksioznim napadima, drugi dio svijeta se gubi u ponorima depresivnog stanja. Tamo se vrtoglavo spušta uzdah bezvoljnosti, vonj bespomoćnosti, želja za promjenom popraćena gubitničkim odustajanjem, mrtvilo umnosti, stanje bez stanja, život bez života, smisao bez smisla... I dok pokušavamo pobjeći, nešto nas vuče i želi da ne mičemo, ne krećemo, ne migoljimo, ne rastemo, nego padamo u dubine nepostojećeg sna u kojem o izlazu sanjati želimo. A gdje je izlaz?
_______________
_________
Homoinpraesens djelo je koje živo prikazuje cirkulaciju života. Ona utopijska. Nepriznata je. Jer ljudi koji je ju žive boje se priznati. Strah je prevelik. Odsustvo samopouzdanja drži konce u rukama požrtvovnosti koja se klanja praznovjernom priznanju i prihvaćanju. Ovo djelo je pokazatelj temelja - ljubavi. Ali ako zagnjurimo dublje spoznat ćemo njezino postojanje u Onome tko je pokretač svijeta.
Primjedbe
Objavi komentar