Često ne znamo kuda nas vodi životna putanja. I zbog toga joj se ne želimo pustiti. Onoga dana kada nam život pokuca na vrata, ne trebamo mu zalupiti pred nosom. Jer nikada ne znamo što u naručaju nosi.
Denis je pokucao na vrata poput životnoga svjetla. I ne postoji osoba na koju ne ostavlja dojam. Vjerujem da će čitateljima Baglame kreirati svjetlosnu putanju misli, duhovne hrane i umne uzdignutosti.
Denis Jurić je vrlo skromna, ali osoba bogata intelekta. Tko je Denis u svakodnevnom životu?
- Denis je netko tko nastoji intelekt oblikovati u mudrost. Možda je skromnost tek prvi stadij. Zapravo, u svakodnevici, zajedno sa suprugom, dajem odgovore na „intervjue“ mog petogodišnjeg sina i trogodišnje kćeri. Tu nema izmotavanja. Moja svakodnevica i nije toliko ustaljena – zbog bezbrojnih seljenja i dosta turbulentnih promjena unazad desetak godina. Uza sve to, kao svakodnevni zadatak, nastojim zadržati zdrav pogled prema svijetu i ne izgubiti dosluh sa životom. Uglavnom – da život stvarno i bude svakodnevan. Jer inače se ne bi moglo ni upitati tko sam ja u svakodnevnom životu. Dakle, u svakodnevnom životu Denis se trudi biti svakodnevni (svjesni) život. Zasad ne baš uspješno.
Koliko Vas poznajem, uvijek ste bili otvoreni za konstruktivan razgovor, razgovor koji nadahnjuje i hrani um. Također ste otvoreni za kritiku. Smatrate kako su Vaše kritike kontroverzne ili njima pokušavate osvijestiti neosviješteni sloj društva?
- U svakoj kritici treba se očitovati neki temelj ili ideal s kojim se dato stanje uspoređuje te se u tom stanju zatim razotkriva neka mana. Temelj moje teološke kritike jest osoba Isusa Krista. S njime zapravo uspoređujem i sebe i sva stanja koja danas imamo oko sebe. Da bih to mogao, ja moram imati i vlastiti odnos prema mome temelju. Jedino tako mogu sa sigurnošću tvrditi da je moja kritika iskrena i konstruktivna. Ako ti faktori postoje, onda nije kontraverznost ta koja odlučuje o prihvaćenosti ili neprihvaćenosti kritike. Važno je da oči sjaje.
Cilj je naravno uvijek osvijestiti i senzibilizirati ljude za određene stvari. Jer kritika nije sebi svrha – ona je sredstvo koje treba „bocnuti“ i razbuditi uspavanost.
Koliko je današnje društvo obojeno konzervativnim bojama? Što ga čini otuđenim od umnosti i mudrosti?
- Vrlo je teška tema oko pojmova „konzervativan“, „liberalan“ itd. Trudim se ne razmišljati u tim kategorijama, nego radije govoriti o „zatvorenosti“ i „otvorenosti“ identiteta. Identitet čovjeka po sebi teži stanju zatvorenosti, „konzerviranosti“, ali samo ako se taj identitet gradi isključivo od svjetovnih slagalica (vrijeme, prostor, kultura, religija…). Čim temelj identiteta postaje Bog, on više nije u sebe zatvoren, ne „čuva se“, nego se daje za drugoga. Bog Biblije se cijelo vrijeme objavljuje radije kao Bog nomada, a ne monada. Bog onih koji su na stalnome putu. To je dinamični i često dramatični identitet. Koji živi od povjerenja, a ne od isključujućih uvjerenja. Kada u društvu prevladavaju naglasci na uvjerenja, možemo govoriti o „konzervativnom društvu“ koje se otuđuje od mudrosti življenja.
Prema Vašem mišljenju, koliko smo poučljivi?
- Vjerojatno onoliko koliko smo svjesni te u toj svijesti prevladava poniznost. Jer što je čovjek svjesniji, uviđa nedostatnost svoga znanja. E sad, ako je ponizan, bit će otvoren razgovoru i drugi će mu biti partner u osmišljavanju života – bit će dakle i poučljiv. Ako pak fali poniznosti, nakon što uvidi svoju nedostatnost, nastojat će je prekriti – priključivanjem raznim čoporima i „lajanjem“. Kako ono Bajaga veli „psi laju na karavane, a karavane prolaze…“.
Reći iskreno „ne znam“ postalo je rijetka vrlina u svim krugovima. Uvijek sam se više divio ljudima koji imaju nevjerojatnu moć slušanja i „upijanja“, nego onima koji očituju nemoć da zatvore usta. Ovi prvi bolje rezoniraju sa svijetom. Nije li lijepo od sugovornika čuti: „Ajme, kako si to lijepo rekao i promislio!“. Tada osjetiš tu lijepu moć riječi koja stvara. Koja u nekome razbudi čitavo „proljeće“. I postaješ stoga odgovorniji, biraš riječi te potom rado šutiš i sam slušajući. Tako stvaraš uvjete „proljeću“ u samome sebi. U suprotnom ćemo u društvu imati nadvikivanje monologa. A zbroj dvaju monologa i dalje ne daje dijalog.
Emocionalna inteligencija igra važnu ulogu. Gdje se ona izgubila i je li se uopće izgubila u društveno-filozofskom poimanju življenja trenutaka kao blagoslova?
- Ne mislim da se izgubila, samo je kod mnogih ostala u klupama nižih razreda. To nije slučaj samo s emocionalnom, nego i socijalnom i, rekao bih, duhovnom inteligencijom. Kako je moguće da je jedno društvo koje se hvali tehničkim i znanstvenim napretkom, ostalo jedan „duhovni nedorast“? I u odgoju i školstvu propuštamo mladim ljudima govoriti o ovoj „višeslojnosti“ života i važnosti da se razvijamo na svim razinama. Mnogi intelektualci su majstori svoga zanata, ali su ravnodušni prema drugima ili se ne bave duhovnim pitanjima, smatrajući ih djetinjarijom. A zapravo je njihova duhovna inteligencija ostala na razini djeteta te im stoga i ne nudi adekvatnu pratnju u njihovim ostalim „odraslim“ promišljanjima.
 |
| Denis Jurić, autor |
Budući da ste teolog, je li teologija zastranila u modernističkom svijetu? Guta li ju izobličeno moralno pitanje suvremenog života?
- Ne, teologija nije progutana niti je „zastranila“. Mi imamo problem ukoliko teologija više nije ta koja promišlja i „ispisuje“ nauk, nego postaje isključivo podložna samome „zabetoniranome“ nauku. Njezina zadaća i jest trud oko „posadašnjenja“ Božje poruke spasenja, a ne zastranjenje u puki moralizam – koji u ljudima nažalost i jest probudio bunt općenito prema moralu, pa onda i ravnodušnost. Teologija, dakle, ne mijenja poruku, nego uvijek iznova traži riječi i metode koje mogu doprijeti i do današnjega čovjeka. A sama Božja poruka je uvijek dovoljno široka i duboka te na koncu i slobodna – slobodnija od svake misli i našega razgraničavanja. I stoga ne postoji vrijeme i prostor, ne postoji čovjek i situacija, koju Bog ne bi bio spreman prihvatiti kao dio svoga nauma spasenja. Suvremena teologija upravo to shvaća. Tu širinu Božje osobnosti od koje i sami zaimamo i koju jedni drugima ne smijemo oduzimati. Nemamo pravo „Božje slike“ kačiti gdje mi želimo, niti brisati njegov potpis s njih.
Malo još zavrzlame o suvremenosti:
Zadaću sebe kao teologa shvaćam i kao nastojanje da se u suvremeno donosi ono što je svevremeno. Jer suvremenost bez svevremenosti tek je trajanje – „iščašenost vremena“ – kako bi rekao Shakespeare. A svevremenost pak bez suvremenosti nije više svevremenost. Svevremeno je ono bez čega čovjekov duh presahnjuje. Taj dinamični odnos stvorenja i Stvoritelja.
Oduvijek ste bili zaljubljenik u umjetnost. Posebice u književnost i dobru poeziju. Zbog čega ste u svom osobnom rastu pribjegavali baš ovom obliku pisane riječi?
- Iskušao sam se zapravo u raznim vrstama umjetnosti. Jako sam volio glumu i stvaranje tih isječaka stvarnosti pod lupom pozornice. Volio sam i sviranje u tamburaškom orkestru, a pjevao sam i u različitim zborovima. Mislim da bih zapravo bio izvrstan glazbenik da mi se dalo učiti glazbenu teoriju i svirati npr. klavir (naučio sam se amaterski tek gitaru – za svoju dušu). Jer sam glazbi na neki poseban način poslušan. Zatim volim i sakralno slikarstvo i kiparstvo, ali tu sam još uvijek samo netko tko uživa u tuđem stvaranju. I na kraju su me ipak riječi osvojile na meni neobjašnjiv način. Volim tu igru jezika – to njegovo odzvanjanje u naočigled praznom kozmosu. Oriječiti svijet – tako se eto svijet i stvara, valjda.
Nedavno ste izdali knjigu pod nazivom Božanstvena deponija. Kakav je bio proces njezina nastanka?
- Knjiga je nastajala vjerojatno dulje od deset godina. U njoj su neke pjesme napisane još u gimnazijskim danima. Dugo mi je trebalo da se uopće odlučim u izdavanje i sve te silne godine sam prvo „testirao“ koliko je uopće dobro to napisano. Stoga sam odugovlačio iz nekog respekta prema samoj književnosti. Ne bih htio doprinositi lošem zasićenju i šundu napisanoga. Skupljao sam iskrena mišljenja i komentare ljudi koji su mi osobno neka vrsta „autoriteta“ u mišljenju i pisanju. Onda sam osjetio neki povoljan trenutak – neku vrstu nutarnje potvrde da u korice stavim barem dio napisanog. Izdavačica je prihvatila i dala mi slobodu da sam oblikujem knjigu kako želim. I na tome sam zahvalan.
Što ste kao cilj željeli ostvariti izdavanjem knjige i jeste li na putu ostvarenja tog cilja?
- Cilj svake publikacije jest doći do svoje publike. Knjiga je tek započela svoj put. Nek' joj je sa srećom…
Koliko je današnja čitalačka publika raspoložena za poeziju? Prihvatiti je možda i mogu, ali žele li ju razumjeti?
- Nisam ni sam siguran oko toga. Volio bih da ljudi mogu prepoznati tu „zgusnutu“ riječ, koncentriranost misli, koja se u poeziji nalazi. Nju je najbolje čitati tiho i naglas, u samoći. Za mene je poezija transcendentalnost jezika, mogućnost da neku neizmjerno veliku stvarnost izraziš u jednoj maloj metafori, u jednome stihu. Ona „skraćuje“ svijet na bitno. Čitaš jedno, shvaćaš oboje. Tako nekako.
Što je bilo glavno izvorište nadahnuća za nastanak Božanstvene deponije?
- Htio sam načiniti zbirku koja bi obuhvaćala moje podneblje, moj okoliš, moje vrijeme i prostor. Jedino što sam nalazio bio je jedan svijet u raspadu. Shvatio sam da se na mojoj generaciji prelomio čitav snop stvarnosti. Vlada jedna materijalna, duševna, relacijska i utopijska onečišćenost. Skupljajući dakle taj svoj svijet, nakupila se jedna velika deponija koja me mori. Stoga sam se odlučio na neki način uspeti na nju i zabosti zastavicu nade, neki vidljiv znak, i vrisnuti ne bi li se „Smisao“ prenuo te od toga brda načinio jedno novo brdo objave – da još uvijek život pobjeđuje. Stoga zbirka i nosi taj naziv. Osjećam je i kao neku vrstu manifesta svoje generacije.
Problem društvenog suočavanja možemo naći i kroz emocionalnu destabiliziranost. Koliko poezija pomaže u stabilizaciji čovjekove nutrine?
- Ja baš i ne pišem poeziju koja isključivo umiruje. Uvijek ju nastojim društveno angažirati i više ju zamišljam s rukama punih kamenja – kojima „gađa“ ustajale vode. Time dakle prvo potičem neku vrstu destabilizacije nutrine. Čovjekovo najveće zlo jest u tome što se na sve može naviknuti – da parafraziram Dostojevskog. Tek nutrina u pokretu, smatram, može biti u stanju poraditi na svojoj stabilnosti. Stabilnost je neprestano traženje ravnoteže – kao hod (a ne puko stajanje) po žici. Sve drugo je čista žabokrečina ustajalosti, koja se prodaje pod uravnoteženost.
Što biste kao teolog i pisac zaključili i kao životnu nit ostavili čitateljima Baglame? Jer niti mogu pucati, ali za nit se možemo i uhvatiti.
Bilo bi dobro ne gubiti rezonantnost prema svijetu – ne otuđiti se u objektivizaciji stvarnosti, nego graditi relacije. O tome opširno govori njemački sociolog Hartmut Rosa.
Nit kojoj se ja najviše radujem jest nit slobode. To je čarobna nit koja vibrira uvijek na istoj frekvenciji kao i bezuvjetna ljubav, kao Bog sam – od koje se najviše osjećam živ. I pomoću nje se oslobađam strahova da isključivo ja sam moram „osmišljavati“ svoj život i „udarati“ mu temelje, ili da moram pokleknuti pred nekim moćnicima i očekivanjima svijeta. Odgovornost, te bezuvjetna ljubav i povjerenje jednog slobodnog, „otkupljenog“ bića stostruko više vrijedi od računica i uvjerenja jednog „zaokupljenog“ bića. Kada ta nit bar jednom u životu zavibrira, makar i pukla, ostaje njezin veličanstveni ton u uhu. Koji čovjek pamti kao zaziv svog imena. A svi smo zazvani, pitanje je samo imamo li u sebi dovoljno te slobode, širine da rezoniramo i tako prepoznamo u kojem smjeru da odgovaramo. Život je slobodan odgovor na „pozvanost“. Odgovor koji bi bilo glupo „prepisati“.
___________________________________
_________________________
Berači čahura
Kad se slegnuo barut
i ljudi progledali na oba oka
(jer kad nišaniš,
na jedno zažmiriti moraš)
okrečismo plafon sela
i zidove našarasmo geometrijom,
da se kakvog takvog
prisjetimo reda.
Iz obestakljenih kuća
krali smo zlaćane čahure,
čiji su leptiri
krvotočine bušili.
Na štrikovima vertikalnim,
ko na čengelama,
svoje smo mladosti noću
od preodrastanja sušili.
Prokrčili smo i šume,
preskočili smo i jame,
zapisali nova imena
u korice grabovine.
Pobrali smo sve opuške
ispušenog našeg svijeta,
mi koji ne uzesmo puške,
nit ubrasmo bijela cvijeta.
Deponia maxima
Sve ima svoje mjesto.
Izgrižene jabuke u smeđe kante,
stari papir u plave.
Ostali otpad u crne kante.
I u glave, u glave!
Odjeću odložiti pravilno
i staklo pažljivo.
Na hrpi, na hrpi!
U grudni koš za smeće
sve što se trpi.
Ljudi odlažu svijet.
Ljudi odlažu rude.
Ljudi odlažu pohlepu.
Pohlepa odlaže ljude.
Ispit iz geografije
Stanovništvo:
Ovdje svaki Abel
ima po dva brata Kajina.
Barem.
Klima:
Povoljna za uzgoj šljive.
Šljiva se peče.
Ovdje te i hladno opeče.
Znamenitosti:
Kažu da je jedan konj
izvršio samoubojstvo.
Bacio se s Vlašića
ne htijuć da nosi
topovsko zrno.
Zaključak:
A moja Bosna,
ona se ulijeva u Savu
da ju Dunav odnese
u more što je crno.
Grudnik mrkog uglja
Ja sam čađ na licu tvoje bjeline.
U sebe silazim opremljen
isključivo oruđem za kopanje.
Pod noktima mojim
stanuje nada u crnini
i tvoje svjetlo već odavno ne dopire
tako duboko.
Ja šapućem svojim stijenkama,
pričam im o bjelini.
I prije svakog mene
uvijek zato izađu
prvo moje stijene.
Potom ih raznesu vagoni
u koje ne sjedaju putopisci.
Pred pećima čude djecu
koja čekaju na moj kraj;
Kako nešto tako mrko
može zračit sjaj?
Adresa za narudžbu knjige: shura.publications@gmail.com
Primjedbe
Objavi komentar