Čovjek je knjiga za sebe. I svoje životne listove ispisuje nevjerojatnim pričama. U ovom trenutku nalazimo se u mjesecu kada se obilježava Međunarodni dan dječje knjige. Ali pred nama nije intervju sa spisateljicom dječje literature, nego osobom koja je sa svojim čitateljima, u knjizi Izgubljena u vlastitom nadrealizmu, podijelila najintimnije trenutke svoga odrastanja, težinu i ljepotu u isto vrijeme, gubitke i smiraj, ljubav i bol, čovječnost, ljudskost. Baglamica otvara još jedna vrata podrške mladenačkom izrazu unutarnje ljepote.
1. Kada se pogledate u ogledalo koji Vam odgovor dolazi na pitanje tko je zapravo Imea Hadžić?
-Kada je potrebno govoriti o drugima, uvijek imam što za reći, a kada sebe trebam opisati u nekoliko riječi, tada se dobro zamislim. Rekla bih da je Imea Hadžić mlada, ambiciozna djevojka, sa snovima mnogo većim od onoga što se može zamisliti. Ustrajna, hrabra, spremna rizikovati. Komunikativna, željna znanja, empatična i sposobna. Svestrana i odlučna.
2. Koliko je za Vas važna knjiga kao medij? Zašto ste se odlučili na tu građu kao vid izražavanja?
-Žao mi je što se u današnjem “letećem” vremenu, knjigama kao medijima ne pridaje dovoljno značaja. Od kada znam za sebe, volim pisati i pišem. Volim i govoriti, ali bih uvijek izabrala pisanu riječ prije izgovorene. Vjerojatno zbog toga što imam više vremena za promisliti i više načina za opisati stanje i raspoloženje u kom se nalazim.
3. Pokazali ste svoju izvrsnost u različitim kreativnim područjima, ali ono što Vas je najviše približilo mladima je Vaša knjiga Izgubljena u vlastitom nadrealizmu. Koliko je teško pisati danas? Jeste li prošli kroz spisateljsku krizu?
-Da, veoma sam kreativna i stvarima volim dati lični pečat. Ne bježim od novih stvari, volim riskirati i u većini slučajeva se to u potpunosti isplati. Danas je veoma teško pisati, zbog toga što ljudi svjesno bježe od odgovornosti čitanja ili se pak ne trude razumjeti onoga ko piše. Smatram da je neizbježno, u jednom trenutku, proći kroz krizu u kojoj vas ljudi ili shvataju neozbiljno ili ono što pišete ne shvataju vrijednim. Tada je najbitnije ono što vi osjećate i želite.
4. Ljudi obično govore o pozitivnim iskustvima nakon što objave knjigu. I to je lijepo. Ali kroz koje poteškoće može proći jedan pisac? Postoji li bojazan od neuspjeha ili neprihvaćanja? Kako se održati na površini?
-Naravno, kada započnete pisati, postoji određena doza straha da ono što pišete nikome neće biti zanimljivo i da niko neće poželjeti kupiti vašu knjigu. Kako me taj strah ne bi ometao, uradila sam sljedeće: u potpunosti sam se prepustila snovima, dovoljno vjerovala i u tišini stvarala. Reći ću vam jednu zanimljivu stvar – došao je dan promocije, sve je prošlo savršeno. Kada se sve završilo, sjela sam i shvatila da ni u jednom trenutku nisam pomislila koliko će ljudi doći i hoće li uopće doći. Ja sam bila spremna da svijetu predstavim svoje djelo, a za sve ostalo se pobrinuo Univerzum.
5. Mladi ste i vrlo uspješni. Je li teško mladima danas naći svoje mjesto pod ovim nebeskim svodom?
-Čini mi se da mladi teže nego ikada pronalaze mjesto pod nebeskim svodom. Vrijeme je brzo i nikoga ne čeka. Nemamo mnogo vremena za razmišljanje i predomišljanje. Kada nam se ukaže prilika, uhvatimo je objeručke i idemo naprijed.
6. Što Vas nadahnjuje u stvaralačkom radu?
-U trenucima kada stvaram, sve mi može poslužiti kao nadahnuće. Muzika, ljudi, priroda. Ipak, veoma mi je bitno da stvaram u miru – tada proizlaze najljepše priče.
7. Iz Vaše perspektive, čega se mladi najviše plaše kad je riječ o uspjehu ili prezentiranju inovacija?
-Mladi se zasigurno najviše plaše osuda. Ja nikada nisam tražila da me okolina razumije. Oduvijek sam bila drukčija i posebna. Drugi su uvijek imali šta za reći – i lijepo i manje lijepo. Bitno je vjerovati u sebe i u svakoj osudi pronaći motivaciju za nastaviti dalje i biti još bolji – ljudima to najteže pada.
8. Vi ste osoba puna empatije, iako to vješto skrivate. Nedostaje li čistih emocija svijetu, kako bi bio zdraviji i ugodniji za boravak?
-To je istina. Volim dobre ljude i volim pomagati. Ne plašim se pokazati emociju. Za mene kažu da se na meni vidi i kada sam ljuta i kada sam sretna. Smatram da je to veoma bitno, da ne skrivamo emocije i da budemo iskreni barem prema sebi. 😊
9. Što Vas je posebno obilježilo na Vašem putu razvoja kroz spisateljski rad?
-Zajedno sa pisanjem knjige, ja sam se razvijala i odrastala. U svakom trenutku sam bila sretna i zadovoljna. Mislim da sam zbog toga i uspjela.
10. Gledate li na druge mlade pisce kao na konkurenciju ili kao na poticaj?
-Najviše bih voljela kada bismo svi pisali. Svijetu treba mladih, uspješnih ljudi. Naravno da na druge mlade pisce gledam kao poticaj. Konkurencije u ovome svijetu nema. Niko ne piše isto i mislim da je u tome najveća ljepota stvaranja.
11. Budućnost je nepredvidiva. No, imate li planove za nastavak darivanja svoje spisateljske sklonosti? U kojem bi ste pravcu išli, ako biste se odlučili za sljedeću knjigu?
-Budućnost, zaista, jeste nepredvidiva. Trenutno sam završna godina I ciklusa Fakulteta poltičkih nauka Univerziteta u Sarajevu, odsjek Žurnalistika/Komunikologija. Dakle, bavim se onim što najviše volim. Pored toga, vlasnica sam salona ljepote. U ovom trenutku imam dosta obaveza i planova, ali ako sve bude u najboljem redu, u narednom periodu vam predstavljam nešto lijepo iz svijeta knjiga. 😊
12. U kojem pogledu Vas je oblikovalo pisanje? U čemu Vam je najviše pomoglo?
-Pisanje mi je pomoglo u shvatanju svijeta i ljudi oko mene. Zahvaljujući knjigama, shvatila sam da snovi nisu daleko i da je potrebno samo dovoljno jako sanjati.
14. Što biste poručili sebi da se vidite u budućnosti a da se ta poruka može odnositi i na ljude danas?
-Sebi želim poručiti: Budi svoja, budi sretna, sanjaj dovoljno jako i bez prestanka – u jednom trenutku se čini nemogućim, a u sljedećem ste ponosniji na sebe nego ikada.
___________________________________________________________
Individualnost pokretljvosti književnoga duha
Iako živimo u svijetu moderne umjetnosti, razvijene tehnologije i brže dostupnosti u kojoj nam je pristupačna mnogobrojna literatura, pa čak i instant znanje, i dalje nam se čini kako živimo na vrhuncima emocionalnog steriliteta. Književni oblici i sadržaji upali su u komercijalizaciju, što je posljedica želje za lakom prodajom i brzom zaradom. To će reći kako danas svatko može napisati knjigu, imao dara za to ili ne. Vjerojatno vođena tom mišlju, Imea se odlučuje izdići, vodeći čitatelja u posve drugačiji svijet. U svom spisateljskom naumu, Imea biva oslobođena stigmatizma i neovisna od tuđeg mišljenja. Njezino slobodno ogoljavanje i dijeljenje osobnih dragocjenosti može biti za primjer. Među korice utiskuje autobiografske fragmente i otkriva intimna polja emocionalnosti, pokazujući svoju ranjivost, krhkost, slabost, nježnost, sjetu, vodeći svog čitatelja u zakutke sjećanja. Time nas potiče na promišljanje o onome što izgurujemo iz vlastitog života - subjektivnost i individualnost. Biti subjektivan danas znači biti slabić, kukavica, ne biti in, biti odbačen jer si drugačiji. Izopčen jer ne živiš po nametnutoj normi. Jer si subjektivan. Subjektivnost je zamijenjena izvještačenom objektivnosti. Stoga individua prestaje biti individua i postaje utopljenikom u površnosti današnjeg društva. Imea svojim radom drži posve drugačiji kurs krećući se nasuprot struji. Odvažna je, neovisno o turbulentnom vremenu u kojem se našla na osobnom polju. Ona i u tom vremenu pronalazi nadahnuće i dijeli ga s čitateljem. Refleksiju događaja ne želi ugušiti, već dati priliku da živi.
Knjiga je nastala u ranoj mladenačkoj fazi, fazi koja je osjetljiva. To je razdoblje intenzivnog proživljavanja, emocionalnih i misaonih oscilacija. Faza traženja vlastitoga ja, ali i stidljivosti. Koliko je mladih danas talentirano, ali nije odvažno, hrabro, samouvjereno. Kažu boje se mišljenja. I to obično onog koje i nije vele kompetento. Imea je direktni poticaj u tome, pokazatelj uspjeha. Svojim primjerom pokazuje na koji način možemo vjerovati u sebe. Ona se ne da obeshrabriti jer zna što svojim iskustvom može donijeti drugima.
Imea živi simboliku. Njezina prisutnost očituje se u nazivu knjige. Izgubljena u vlastitom nadrealizmu ujedno je i putanja prema pitanjima - u godinama u kojima se nalazimo, jesmo li se zbilja našli? Koliko se gubimo i da li se uopće tražimo? Što zapravo znači biti izgljubljen danas? Možda je zbilja potrebno izgubiti se kako bi se našli, ako je to moguće jer ponekad je poželjno. Naći se. U pojmovima vlastiti i nadrealizam, Imea odlazi iza kulisa u prostor koji je izvan svakodnevnog. To je mjesto kamo ne zalazimo tako često. Ali bismo trebali. Jer tamo vrijedi iznova oživjeti proživljeno.
Kako sam već navela u recenziji ove knjige, malene forme bile su uvijek privlačne, ali zahtjevne za tkanje. U 20 kratkih prikaza, koji čine temelje Imeina nadrealnog iskaza, isprepleteni su ljubav i strahovi, neotkrivena polja i neizvjesnost, sigurnost i oslonci, želje i ciljevi. Sve su to plohe na koje zaboravljamo i ne usuđujemo se stati jer živimo od početka do konca u prolaznosti jedva čekanja. Jedva čekamo početak dana i još intenzivniji njegov svršetak. Mi prolazimo kroz čekanje u vremenu koje ne čeka nas. Imea je kao mlado biće svjesna prolaznosti, ali i mladenačke želje za odrastanjem, skrivene u zamišljenim i ponekad zamršenim ciljevima. No svjesna je ona i želje za zaustavljanjem vremena, posebice kod onih koji su postali svjesni da to isto vrijeme curi poput pijeska u pješčanom satu. Stoga nam diskretno savjetuje kolektiranje i davanje onoga što nam je vrijedno; podrške koja pokreće, sjećanja koje uveseljava, ljubavi koja hrani, smijeha koji ozdravlja, suza koje čiste, susreta s onima koje volimo, čak i onda kada odu koračati u novi svijet ili neki, nama još uvijek nedokučiv, prostor bez vremena. Čovjekova nutrina je slojevita. A mi se obično zaustavljamo na prvom sloju, bez velike želje za dubinom i upoznajvanjem sebe i drugih kroz slojevitost. Imein cilj je približiti čovjeka čovjeku, približiti sebe sebi, kroz priče koje živimo svakodnevno.
Ovo skromno štivo je bezgranično vrijedno. U njemu ostvarujemo susret s jednom mladenačkom dušom, koja nam pomaže shvatiti ono što jedna životna faza nosi sa sobom. Čitajući ovu knjigu nikada nećete biti bliže nekome tko tako snažno proživljava svoje odrastanje pri izlasku iz mladenačke ljuske. Nikada nećete biti bliže mislima koje možete preslikati na svoje životne faze i osobne razvoje. Jer svi smo mladi. Čak i onda kada starimo. Nikada nećete ponovno doživjeti ovo što doživljavate večeras. Vrijeme se ne može vratiti. I to nam Imea posvješćuje iznova. Ali ćete moći pohraniti u svoju memoriju sve ovo što zajedno živimo i kreiramo u ovom trenutku. I tome nas Imea podučava. Da ne zaboravimo biti prisutni jedni za druge u lijepome, kako to inače zaboravljamo a onda, kad je već kasno, zažalimo.
Možda će se Imea jednoga dana zapitati zašto nije napisala ovakav ili onakav red riječi, zašto sadržaj nije proširila ili ispunila više, zbog čega je pisala tako kako je pisala u datom trenutku. I posve je normalno pitati se. Ali je važno znati kako je upravo to vrijeme dalo jedan plod. Plod u obliku bilješke, koja simbolizira cirkulaciju života; dolazak, postojanje, prolazak, odlazak. Čitajući ove redove ne možemo ne usporiti i pitati se gdje smo, što činimo, što želimo, kamo bismo išli i što bismo htjeli sutra činiti i koliko još imamo vremena za stvaranje vlastite priče, glazbene priče života.
Večerašnji susret nije tek običan. Za mene osobno ovaj trenutak je prepun simbolike. Kao profesor gledate odrastanje jednog bića i sudjelujete u tom odrastanju. S vremenom postajete ponosni jer sve ono što ste kao čovjek ulijevali kroz susrete, vrati vam se višestruko kroz kasnije djelovanje vaših učenika. U ovakvim prizorima pronalazite ciljeve vlastitoga djelovanja u njihovom životu, dok vam se ljestvica izazova iznova podiže a ponos postaje sve veći. Do jučer ste vi poticali njih, bili vjetar koji će odgurnuti njihove lađice negdje u život, a onda oni postaju vaše kormilo ili sidro u luci smislenosti.
Na koncu se želim zahvaliti Imei za ovaj poticaj, za svaki korak kojeg smo do sad napravile zajedno, za vjeru da mogu osjećati njezina djela i riječi, za nesebičnost i priliku da rastemo zajedno i dalje i ono najvažnije - za ljudskost. Imea, budi i ostani dar. Hvala ti.
S promocije knjige Izgubljena u vlastitom nadrealizmu.
Visoko, 10. studenoga 2022. godine.
Melisa Marija Zerdo, prof.
Primjedbe
Objavi komentar