1. Umjetnik ste okružen likovnim i glazbenim izrazom. Tko je Vanja u trenutku kada je ogoljen samo kao čovjek, čovjek bez umjetnosti? Može li Vanja biti bez umjetnosti?
- Vanja Solaković ne može biti bez umjetnosti jer umjetnost je ono što sam ja. Umjetnost je jedan, vid govora, vid komunikacije. Isto kao što razgovaramo, pričamo, slušamo, pišemo, idemo u wc, obavljamo nuždu, spavamo, tako je meni i umjetnost. Samo jedan dodatni način komunikacije. Na taj način namirim svoje potrebe i mislim da to ne mogu da odvojim jer sve što radim i kreiram je dio moje životne svakodnevice. Sva inspiracija dolazi iz nekih običnih životnih situacija, koje na kraju pretočim kroz sliku ili zvuk ili spajanjem i jednog i drugog medija. Vanja Solaković je umjetnost.
2. Glazba je umjetnost oživljavanja neponovljivosti a likovna umjetnost, umjetnost vizualizacije postojanja u prostoru. Budući da ste strastveno aktivni na oba polja, koje bi ste zajedničke niti mogli povezati između glazbenog i likovnog izraza?
- Bilo mi je veoma prirodno spajati likovnu umjetnost tj. vizuelnu umjetnost i zvuk. Od početka svog života imao sam priliku da posmatram kako moj otac radi. On je bio skulptor. Kao dijete sam mnogo crtao i kreirao, što se tiče likovne umjetnosti, i onda sam tako i nastavio. Kasnije sam išao u srednju umjetničku školu i poslije toga na Likovnu akademiju. Taj dio izražaja satkan je u mojoj genetici. Muzika je ljubav koju sam otkrio u srednjoj školi, u tim nekim godinama, i počeo sam intenzivno slušati alternativne bendove iz 90-ih. Zvuk je bio ono što me interesovalo. Danas jako volim da sviram i kreiram spontano. Nisam toliko zarobljen u nekim žanrovima. Zato i volim muziku iz 90-ih, kada su se spajali različiti žanrovi koji su na kraju kreirali jedan izražaj. Poznato je da bendovi, pogotovo bendovi koji cijene umjetnost, i art u globalu, vole da spajaju umjetnost, kroz svoje covere, kostimografije, postere, i tako kreiraju svoj vizuelni identitet. To je u svijetu najnoramalnija stvar. I meni je bilo prirodno, budući da sam mnogo radio i kreirao na polju likovne umjetnosti, da to sve spojim sa muzikom koju radim.
 |
| Red 92/2 |
3. Stalno slušamo o tome kako živimo brzo u neuhvatljivu vremenu. Koliko danas ljudi osjećaju prisustvo umjetnosti ili uopće doživljavaju trenutak?
- Mislim da danas živimo pravo, pravo ubrzano i da se svijet drastično promijenio onog trena kada je došao internet. Internet je baza pretrpana informacijama do kojih je brzo i lako doći. Mislim da to formira i našu svijest. Posmatram ove nove generacije i vidim da su mnogo na internetu, mnogo ubrzani. Najbolje bi poređenje bilo kroz muziku. Danas djeca slabo slušaju kompletne albume. Nemaju vjerojatno ni strpljenja a sad su došle i najnovije generacije koje ne mogu preslušati kompletnu pjesmu. Nakon prvog refrena ''prešaltaju'' na nešto drugo. To je najbolji znak koliko se izgubio fokus i koliko ljudi imaju strpljenja da stvarno do kraja konzumiraju jedan umjetnički rad koji je malo opširniji ili kompleksniji. Iz tog razloga i umjetnost u muzici ili čak likovnoj umjetnosti i performansima, sve ono što nije brzo i pitko, je danas ne toliko prisutno u mainstreamu. Jedino ljudi koji su ljubitelji i koji te vrijednosti cijene do kraja nalaze svoj prostor u tom nekom undergroundu i umjetnosti. Danas svjedočimo i komercijalizaciji i vizualne umjetnosti. Meni je lično poražavajuće koliko je likovna umjetnost, u tim nekim elitističkim krugovima, postala više kao roba. Mašinski se izvodi. Umjetnik angažuje druge umjetnike, koji su možda i bolji umjetnici od njega, ali nemaju status kao on, da izvode njegove radove. Taj oblik stvaralaštva meni nije toliko drag i mislim da najbolje govori koliko je danas drugačije vrijeme i koliko te prave umjetnosti nema danas na površini. Ali ima je u undergroundu i može se pronaći taj neki svijet, koji nije toliko vidljiv kao nekada. U svijetu se vrijednost promijenila i sve je brže. Ja to uvijek kažem - živimo McDonalds, u svemu brzu hranu. Bitno je pakovanje i reklama a proces koji zahtjeva vrijeme i sadržaj nije toliko bitan.
4. Koliko umjetnik može utjecati na oblikovanje individue u današnjoj mentalnoj plastifikaciji društva?
- Mislim da je glavna zadaća svakog umjetnika, ali pravog umjetnika, ne samo njegov rad i uspješno stvaranje i realiziranje njegovih ideja, nego i taj utjecaj na mlade. Svaki umjetnički rad, bez obzira što je pokazatelj, dnevnik umjetnika koji je kreirao, je najbitnija stvar i najveća zadaća da se prenosi kroz utjecaj na druge generacija, na nove generacije. Ako stvarno gledamo pravu umjetnost čija je bit individualnost i prije svega autentičnost koja izlazi iz individualnosti, takav će rad najveći trag ostaviti na ljude koji baštine iste te vrijednosti i koji su na kraju krajeva individualci i koji ne slijede gomile, trendove i plastiku. Umjetnik će najviše utjecati na druge individue koje će sutra nastaviti ići tim putem, stvarati, pa će onda oni utjecati na nove generacije. Mislim da je to jedan najnormalniji proces koji i treba da traje. Iz tog razloga radimo moje kolege i ja. Najljepše mi je kada vidim mlade ljude koji su kroz neki naš utjecaj krenuli da kreiraju i prave nešto svoje.
5. Kako stoji na FB opisu bend Činčila je spoj muzike, performansa i likovne umjetnost. Zbog čega ste odlučili zakoračiti u takav svijet?
- Činčila je jedna platforma koju sam kreirao sa svojim prijateljima, kad smo krenuli na Likovnu akademiju, na kojoj možemo da se igramo. Voljeli smo muziku, performans, volimo likovnu umjetnost i to je ono što smo i studirali. Činčila je samo jedna platforma na kojoj možemo zastupati sve te medije koji nas interesuju i kreirati od toga jedan sadržaj, jedan govor, jednu komunikaciju. Jednostavno nema tu nekog pretjeranog razmišljanja. Samo smo radili što volimo. Nazvali smo to Činčila. Uvijek kažemo - Činčila svira energiju. Jer samo riječ muzika ili samo riječ performans ili likovna umjetnost je pomalo ograničeno i previše u definiciji. Činčila svira energiju a muzika, performans i likovna umjetnost i sve što radimo su alati kako da tu energiju prenesemo u ovu dimenziju.
6. Rock je uvijek smatran vrstom umjetničke glazbe. Je li danas teško održiv kao takav?
- Bilo je svakakvog rocka kroz historiju. Bilo je i glamuroznih, komercijalnih, kičastih rock autora, dok je bilo i onih kontra tome, punka koji je bio bunt protiv elitizma i sistema. Zavisno šta ko svira. Danas gitarska muzika, rock and roll muzika, živa organska muzika je totalno bačena u sjenu, zato što vlada elektronska muzika koja je mnogo lakša za napraviti i mnogo se brže kreira. Vrlo je fleksibilna za ovo današnje ubrzano vrijeme. Ako pravimo album, kao rock muzičar, gdje je stvarna živa svirka, gdje se svaki instrument svira, mnogo je duži i veći proces da se sve to napravi i snimi. Eektronsku muziku može napraviti jedan čovjek koji sve radi instant na kompjuteru. To je jedna velika olakšica i mnogo brže se kreira i pravi. Rock and roll je uslijed vremena i brzine u kojoj živimo jednostavno postao tegoba za industriju, pa je zato bačen u drugi plan. Mnogi svjetski umjetnici i muzičari govore da je rock and roll umro. Ja mislim da nije umro. Mislim da je samo underground. Nije više mainstream. Bendovi koji su mainstream u domeni rock and rolla su najčešće oni koji žive od stare slave i koji su napravili karijeru dok je još rock bio na vrhuncu. Mladih sve slabije ima koji su baš, baš popularni. Dok dajem ovaj intervju čujem neki tamo narodnjak "dere" iz auta. Kod nas samo ''rokaju'' narodnjaci i elektronska muzika, reperi, treperi, rap koji se miksa s turbo folkom. I to je sve brzo. Možemo reći da je sve postalo turbo folk. Sve je ''nabudženo''. Više ni hip hop i rep nisu kao nekad. Ako je rock and roll suprotnost tome i ne ide u skladu ovog brzog vremena i vremena gdje ljudi teže ka turbo stvarima, postaje prirodno da je odbačen i da je samo za one koji ga stvarno traže i kopaju da ga nađu.
7. Glazba koju stvarate dosta je čvrsta, s pomalo žilavim zvukom koji je nadasve upečatljiv i osebujan. Postoji li apstraktna nit u Vašem glazbenom izrazu?
Ne razmišljamo previše. Najviše nam je bitno da radimo ono što volimo. Zvukovi, žanrovi, utjecaj bendova koje volimo, smiksano je sve u Činčilu. Ali glavna bit i glavni cilje je da radimo što volimo. Jer uživo, pogotovo uživo, nemoguće je sprovesti i izbaciti pravu energiju koja će na kraju krajeva dotači publiku, ako ne radiš ono što voliš. Samo u ljubavi nastaje energija i onda je možeš na najbolji način i efikasno prenijeti na publiku. Činčila je spoj milijon žanrova i naših individualnih ideja u jedan zvuk. To je najbolji opis Činčile. Ako kažemo apstraktno, mi smo za ove naše prostore itekako apstraktni. Bilo je momenata kada su konzervatici govorili da smo sotonisti, što je na zapadu najnoramlniji zvuk. Ima mnogo apstraktinijih, mračnijih i čudnijih stvari. Ali eto ima momenata gdje prisutan zvuk koji se može smatrati apstraktnim izražajem. To je zvuk koji nije obuzdan, pa se može reći da je apstrakatan. Ali nema previše toga. Doziramo. Kako publika čuje i vidi nama je ok. Bitno je ovo čuje i vidi naš bend jer smo vizuelni i zvučni projekat.
8. Ako dublje uđemo u analizu Vaše glazbe, osjetiti ćemo granicu s ekspresionističkim izrazom. Koliko je važno istiskivanje najdublje emocije skrivene u zakutku ljudskoga uma? Hoće li jedna takva emocija uopće biti shvaćena?
- Veoma zanimljivo pitanje i nešto što sam obrađivo kroz moj masgistarski rad koji se zove art ritual. Na obrani magistarskog rada samsvirao, improvizirao, jamao. Doveo sam dvojicu prijatelja, jedan je bubnjar, jedan je bastista. U isto vrijeme sam slikao. Stavio sam četku za slikanje na gitaru i u isto vrijeme sam slikao i svirao ekspreisvno. Taj ekspresionistički momenat je ono što je meni najinteresantnije. Uvijek kažem, čak i svojim prijateljima, da je improvizacija u momentu sviranja momenta, taj jam session, ono što ja najviše volim. Mislim da je najiskreniji oblik izvedbe muzike. Zato što u tom momentu ništa nije pripemljeno. Doslovno je prisutan jedan vid komunikacije sa instrumentima. Mislim da je to najiskrenije. Kao kada bi stavili čovjeka na binu bez da je išta pripremio prije, bilo kakav govor. Tu je otvoren u momentu i improvizuje sa svojim govorom, sa publikom, ili sa nekim drugim akterima. Ekspresivnost i podsvijest su jako bitne stvari i kroz moju likovnu umjetnost i kroz muziku. Svaka pjesma, koja je nastala za bend i koja je na kraju postala pjesma, je nastala iz improvizacije. Kad osjetim energiju uzmem gitaru, uključim diktafon ili odem na probu s prijateljima, jamamo, sviramo. Kada to poslušamo naiđemo na neki dobar momenat koji je nastao iz improvizacije i na kraju njega obradimo i tako nastane pjesma. Ako se radi o umjetničkom izražaju, pogotovo u muzici, podsvijest je jako bitna. Uživo također improvizujemo. Odsviramo jednu do dvije pjesme i onda sviramo jam sesstion, malo izbacimo improvizaciju iz sebe i idemo dalje.
9. Svaka glazba ima svoju publiku. Kakva je publika danas, obzirom da imamo različite vrste glazbe koja je dostupna na raznim poljima?
- Kakva je publika? Pa sve zavisi. Nedavno sam o tome i pisao kako mi je najljepše kada uradimo naš solo koncert. Bez obzira je li u nekom malom klubu. Mnogo mi je draže kada dođe manje ljudi, ali pravih ljudi koji znaju zašto su došli na tvoju svirku i koji vole taj zvuk i nose tu energiju, koji će napraviti i šutku. To je publika u kojoj mogu raditi stage dive. Draže mi je kad publika ciljano dođe na naše koncerte sa tom energijom koja je potrebna da naš koncerti ritual bude ispunjen do kraja. Zanimljivo je svirati i na većim festivalima gdje dolaze ljudi koji prate malo komercijalniji sadržaj i muziku, pa im bude čudno. Posmtraju nas kao da je neka predstava, što je nama inetersantno. Ja volim biti otvoren prema svim ljudima, čak i neistomišljenicima. Nemam nikakav problem kada upute kritiku jer sve je to ok. Treba biti 100% otvoren. Po meni je to jedini ispravan put za jednog umjetnika i stvaraoca.
10. Vaš likovni izraz vrlo je dojmljiv, dosta dubok. Ako ga se promatra dovoljno dugo moguće je otkriti nove dimenzije vlastitog nutarnjeg stanja. Koliko su bliske glazba i likovna umjetnost u fazi kada stvarate?
- Moj likovni izražaj veoma je sličan i kao muzika. Nema tu nekog promišljanja. Uvijek je podsvijest najbitnija, ali i ekspresija i oblici koji nastaju u momentu dok ja crtam, isto kao kada sviram. Muzika je jako bitna. Dosta slušam muziku. Pustim sebi raznu muziku dok crtam, slikam. Ljudi nisu svjesni dok rade, ako u isto vrijeme slučaju neku muziku, koliko ona utječe na proces likovnog stvaralaštva i obrnuto. I kad sviram volim da gledam. Na projektoru pustim neke umjetničke radove, pa improvizujem, sviram. Kod mene je to uvijek povezano. Moj cilj je da na kraju kroz moju kreaciju, bilo da se radi o mom solo projektu VAX - Vanja Art X (gdje radim više svoju likovnu umjetnost i performans u kojima je zastupljena i muzika) ili kroz ono što radim sa prijateljima u Činčili, uvijek spojim likovnu vizuelnu estetiku i estetiku zvuka koju stvaramo, te da se te dvije stvari stilski podudaraju. To mi je jako važno. Uvijek mi je cilj da napravim cjelinu sa vizuelnim i sa zvukom koji kreiram. To je jedino moguće ako dok radite taj zvuk slušate ili dok svirate imate, ako ništa i ne gledate, oblike i likovne poteze u glavi. To je jedan kompletan umjetnički izražaj, kada sva čula posmatrača obuhvatite i kreirate nešto što je estetski spojeno i na kraju formirate jedan rad koji dotiče sva čula posmatrača.
11. Budući da su današnji mediji više usmjereni ka komercijalizaciji, ima li umjetnost mjesto u medijima? Je li umjetnost dovoljno promovirana i dostupna?
- Što se medija tiče ne znam kako je vani. Ja mislim da je vani stvarno ''koliko para, toliko muzike''. Ako si ti milioner i sebi možeš platiti mega reklame i medijima svim platiti da te vrte, onda možeš. Ako nemaš novca i za sebe nekog izdavača ili sponzora, nisi neke lude sreće da si se brzo probio, onda jako teško. Ali ovdje kod nas imamo više sreće jer kod nas inače fali sadržaja i mediji su veoma otvoreni. Ne moraš plaćati neke reklame da te vrte. Jednostavno ako si istrajan, radiš kvalitetno, ganjaš medije, radiš sebi promociju, radiš PR, šalješ medijima mailove i javljaš im se, ili imaš nekog da je PR menager, nije toliko teško doći na medije i sa onim što nije možda uobičajeno ili što nije meinstream. Koliki će to biti odjek sve zavisi od količine publike. Činčila je dosta prisutna u medijima. Bez obzira što smo stalno u medijima, naša publika i naša, hajmo je tako nazvati, klijentela nije velika. Zato što tih ljudi ovdje nema mnogo. Mnogo ih je više u susjednim državama, kao što je Srbija, Slovenija, Hrvatska, pa mnogo više tamo sviramo i prodajemo našu muziku. Ali svako može biti prisutan na medijima. Prije svega ako radi kvalitetno, otvoren je i pravi kontakt s medijima te dobro radi promociju.
12. Mladi ste, vrlo perspketivni i samosvjesni. Što biste poručili čitateljima Baglame iz perspektive umjetnika koji kleše zvuk i siječe prostor obojenim kontrastima?
- Ono najbitnije što bih poručio čitateljima Baglame jeste da se prvenstveno posvete sebi i više komuniciraju sa sobom. Mislim da najbolja umjetnost nastaje kada ljudi bezkompromisno krenu da istražuju po sebi. Šta to znači? To znači da umjetnik, svaki dobar umjetnik, kvalitetan umjetnik, traži način/metodu kroz izražaj. Bilo da je to likovni izražaj ili zvuk kojim će da opiše svoje unutrašnje biće. Pronalaženje estetskog manira koji te doslovno pogodi u dušu, kad osjetiš 'ah, to sam ja', 'ovo ja volim', 'ovo ja osjetim', to je stvar koju trebaju da rade. Da se ne razmišlja o onome hoće li ono uspjeti, hoće li ovo uspjeti, valja li ovo, šta će reći javnost, nego da jednostavno kopaju po sebi, da istražuju po sebi, rade ono što osjećaju, ono što su oni i da im se sviđa na pravu. E to treba da rade i kreiraju i budu istrajni do kraja. Milijon će se prepreka desiti. Uvijek volim da cirtiram Arnold Shwarzeneggera kad je rekao: Moraš hiljadu puta past da bi hiljadu prvi put nešto pogodio. Bez padova nema uspjeha. Što više raditi i poslije svakog pada se dizati i nastaviti gurati. U momentu kada ti dođe da odustaneš, zato što stvarno nije jednostavno biti individualac u ovom današnjem društvu i gurati svoj individualni rad, u kojem će biti mnogo prepreka i na to treba biti spreman, i tu svaku prepreku gledati kao šansu da se ustane i bude još jači i ide još više naprijed. To je najbitnije. I na kraju ostati dosljedan svojoj ideju do kraja. Jedan album, dva albuma, jedna izložba, pet izložbi, nije to bit. Bit je svoj život proživjeti kroz umjetnički rad i izražaj. I na kraju kad napustiš ovu dimenziju sve što si uradio u ovoj dimenziji je tvoj jedan veliki umjetnički rad. Mislim da je tako zdravije posmatrati, nego ići na neku brzinu ili na neki komercijalni i popularni uspjeh.
Primjedbe
Objavi komentar