Punoća glazbenog minimalizma - skladatelj i violinist Benjamin Ribić

Brzina odvijanje života često nas sputava u razmišljanju o blagodatima koje primamo kroz iskustvo susreta, upoznavanja, darivanja i dijeljenja prostora s ljudima koji dolaze u naš život. Mnoge priče ostaju neispričane a djela samo zabilježena na papiru. Susret s kompozitorom Benjaminom Ribićem je posebna priča. U njoj otkrivamo dio mladenačke stvaralačke jedinstvenosti i skromnosti, ali i potrebe za poticaj umjetnika i glazbenika našeg vremena na stvaralačku djelatnost. 

    Benjamin je čudesna mlada ličnost od koje možete učiti o svijetu glazbe, ali i o sebi samima. Stoga je Baglama odlučila zakoračiti u glazbeni svijet ovog umjetnika i stvoriti nesvakidašnji trenutak, trenutak življenja sa suvremenikom. 

Photo: Darko Kovačević

Jedan ste od mlađih skladatelja bosanskohercegovačke glazbene scene. Što bi Benjamin Ribić rekao o sebi i svom dosadašnjem djelovanju? 

- Ja sam neko ko voli i živi muziku svakom ćelijom svoga bića. Student sam violine na Muzičkoj Akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu u klasi profesora mr. Jovana Bogosavljevića a pored izvođačke djelatnosti koju studiram, svoj umjetnički angažman ostvarujem i kroz kompoziciju. Ja sam neko ko voli da istražuje i moj rad je usmjeren na istraživanje savremene umjetničke muzike za violinu te osobnom doprinosu; kako repertoaru i literaturi, tako i proširenim tehnikama i novim zvučnim i tehničkim mogućnostima instrumenta.

Skladanje je jedna od percepcija slobode. Kako teče Vaša priprema za stvaranje djela? 

- Na to pitanje je uvijek jako teško odgovoriti. Ja nisam neko ko radi kontinuirano na muzici, stoga prvo moram da imam jasnu ideju i viziju a nakon toga, kad sve dobro isplaniram u svojoj glavi, počinjem da crtam svoje ideje i skice na papiru. Kad napravim jasnu skicu kompletnog djela i kad dobro osmislim sve u svojoj glavi, onda počinjem da pišem muziku. Po tom pitanju sam dosta staromodan, tako da se isključivo služim papirom, olovkom, gumicom i klavirom. Na ovaj način razvijam svoju tehniku i razmišljam o svemu što radim u kompoziciji. To je krvav posao i nekad zna da bude veoma dug proces, ali uvijek budem zadovoljan krajnjim rezultatom.

Što Vam je, kao skladatelju, važno pri oživljavanju i darivanju glazbe slušateljima?
- Najvažnija i ujedno najteža stvar je prihvatiti činjenicu da izvođač ne može bez kompozitora, ali isto tako, ni kompozitor ne može bez izvođača. Imajući to u vidu, izvođač mora naučiti savladiti sebe i svoj ego kako bi pristupio djelu i na najbolji mogući način predstavio rad autora. Partituru čini hiljadu nekih malih simbola i znakova i izvođač je u tom smislu tumač tog pisma. Nažalost, ako analizirate svjetsku muzičku scenu danas, pogotovo na velikim muzičkim takmičenjima, primjetit ćete da mladi izvođači o tome ne razmišljaju jer smatraju da je najvažnije pokazati svoju virtuoznost, brzinu i energiju. Taj put nije ispravan jer muzika zahtjeva apsolutnu iskrenost u svakoj svojoj oblasti. Ja se trudim da kao izvođač, ali i kompozitor, svoju energiju prenesem na slušaoca i na određen način edukujem i potaknem nove generacije koje dolaze.

Glazbenici često, u osobnom glazbenom sazrijevanju, bivaju nadahnuti drugim umjetnostima ili skladateljima. Možemo li govoriti o stilskom razdoblju koje je za Vas bilo presudno izvorište za vlastito glazbeno oblikovanje?
- Sigurno da je bilo dosta kompozitora koji su dali ogroman uticaj na mene i moj rad, što starih majstora, što savremenih. Međutim, ja sam stalno u potrazi za nečim novim i tražim nove mogućnosti kako svog, tako i ostalih instrumenata. Kompozitor treba da bude iskren i da njegov rad bude iskren, a originalnost sopstvenog glasa je stvar vremena i godina krvavog rada i učenja, kao što kaže Philip Glass u jednom intervjuu mladim kompozitorima: "Ne brinite, pronaći ćete svoj sopstveni glas do 30te." Ako bih baš morao izdvojiti nekog kompozitora koji je najveći trag ostavio na mene, mislim da bi to bio estonski kompozitor Arvo Pärt.

Vaše trenutno postojanje je idealna prilika u kojoj možemo vidjeti skladatelja koji izvodi vlastita djela. Što proživljavate tijekom izvođenja djela na čijem ste oblikovanju radili? 
- Da budem iskren, uvijek sam bio impresioniran izvođačima-kompozitorima poput Liszta, Paganinija, Rachmaninoffa itd. To su ljudi koji su donijeli najveće reforme u muzici i podarili nam sjajna djela koja i danas čuvamo i izvodimo. Nekad je bilo normalno da kompozitori izvode svoju muziku, a danas to izgleda nije tako. Zbog toga se desi ponekad da kao izvođač dobijete partituru bujne mašte, ali nažalost nesvirljivu. Violinsku muziku koju radim većinom sam i izvodim i pokušavam na taj način da pobjegnem u neku ruku od standardnog repertoara koji se decenijama vrti u krug. U određenom momentu svog života shvatio sam da želim ostaviti svoj doprinos u literaturi i repertoaru te doprinijeti u razvijanju novih tehnika i zvučnih mogućnosti violine. Stoga, uvijek mi je izazov svirati svoju muziku, užasno sam samokritičan i uvijek je prisutna trema zbog reakcije publike, pogotovo ako se radi o prvoj izvedbi, ali opet, poseban je osjećaj izaći na scenu i svirati svoju muziku, vjerujem da je to i publici dosta interesantno; vidjeti kompozitora na djelu.

Što osjećate dok slušate izvođenje svoga djela u izvedbi drugih izvođača? 
- To je poseban osjećaj, pogotovo ako se desi da neko stvarno tu partituru dobro protumači i iznese je na pravi način. Čudno je slušati nešto što ste radili noćima u tišini i u dosta slučajeva ako se kompozicija desi u nekom periodu života kad se borite sa vlastitim demonima i nedaćama koje postavlja život u 21. vijeku. Slušajući, vrati se film u stanje kakvom sam bio dok sam radio na toj muzici.

Dok se skladatelji pretežno fokusiraju na virtuozitet ili masivnost zvuka, Vi ste okrenuti ka mikro tonovima i inovativnijem zvukovnom pristupu. Radili se o vlastitom doživljaju glazbe, potrebi da slušatelj otkrije sadržajnu (meditativnu) suštinu skladbe ili pak nešto treće? 
- Radi se o iskrenosti. Moja muzika predstavlja suštinskog mene, sa svim mojim strahovima. Muzika treba onome ko je sluša nešto dati zauzvrat, i ako to kompozitor nema, smatram da sam izgubio vrijeme slušajući. Ne želim da slijepo slijedim sve što nameće 21. vijek, ali ni da živim u prošlosti. Ta neka zlatna sredina je za mene dovoljna, i kad vam nakon koncerta neko priđe i kaže da je razumio tu muziku i shvatio njenu poentu, onda je to za mene uspjeh. Jednostavno rečeno, kompozitor treba da voli svaki ton koji napiše, uživa u njegovoj zvučnosti i ima opravdanje za njegovo postojanje.

Hipnotičko ponavljanje minimalističkih motivskih obrazaca može utjecati na odsustvo slušateljeve koncentracije i eventualno odbacivanje skladbe. U vašim djelima to nije slučaj. Vješto odabirete motive koji održavaju pozornost i potrebu za daljnjim slušanja. Zbog čega koristite male intervalske razmake, ne tako velike raspone i jednostavne melodijske obrasce, koji stvaraju lirično-mističan ugođaj, jednako lijep kao i šira melodijska fraza?
- Nikad ne razmišljam u tom smjeru dok radim na novoj muzici. Ne ograničavam sebe na određen broj elemenata koje koristim u kompoziciji već jednostavno, što bi se reklo "tako izlazi iz pera". Moja muzika i ideja je na prvi pogled veoma jasna i čini se veoma jednostavna, ali to je mač sa dvije oštrice. Ta muzika zahtijeva nevjerovatnu koncentraciju i samokontrolu za izvođača kako bi se postigla i na najbolji način predstavila sama ideja, stoga je potrebna ogromna muzikalnost i mašta samog interpretatora. Na kraju, cilj je jedan, kao i u svim ostalim djelima svjetske muzičke literature: povući svoj ego nekoliko koraka unazad a istaknuti kompozitora nekoliko koraka naprijed.

Photo: Darko Kovačević 

Svirate violinu. Skladate za violinu. Zbog čega je violina tako posebna? 
- Violina je instrument koji me je uveo u svijet muzike i sa njom je krenulo moje životno putovanje. Vjerujem da kompozitor ne može napraviti muziku. Kompozitori su ljudi koji jednostavno imaju sposobnost da malo više "čuju" i da prime muzičke ideje i informacije sa nekog nama nepoznatog mjesta. Muzika je fenomen zvuka, a nauka nije napredovala ni po pitanju rješavanja nekih bolesti, a kamoli na rješavanju pitanja: Odakle muzika dolazi?
Stoga, mislim da je violina jedan most između mene i neke "druge strane" putem kojeg jednostavno te ideje i ta muzika dolazi u moj um, a ja ako sam dovoljno spretan u datom trenutku, uspijem da ugrabim tu ideju i stavim je na papir. Stoga, definicija kompozitora iz moje perspektive predstavlja najviši muzički stadiji do kojeg pojedinac može doći, naravno, ako ima urođene predispozicije, poput muzikalnosti.

Koliko medijskog prostora ima za mlade kompozitore klasične glazbe u našoj zemlji?
- Ja sam veoma angažovan po tom pitanju tako da sam poprilično zadovoljan što se tiče medijske promocije mog rada. Kroz intervju, emisije i ostale informacije koje se mogu pronaći na internetu, potencijalni izvođači mogu naći sve potrebno, barem kada se radi o mojoj muzici. Prostora i inspiracije ima, možda ne koliko bi trebalo, ali nije to ništa jednostavnije ni npr. zapadu, pogotovo kada ste na početku karijere, stoga, potrebno je biti angažovan na promociji svog rada, upoznavati nove ljude i umjetnike i širiti poznanstva, sve to kako bi vaša muzika, ukoliko ima određenu vrijednost, došla do publike, a ja mogu da se pohvalim da sam dobio do sad najbolje reakcije publike na dosadašnji rad.

Koji se uvjeti  pružaju skladateljima na našim prostorima? Postoje li zaštite autorskih prava ili neki drugi vid satisfakcije/poticaja za skladatelje?
- Postoje organizacije koje prate naš rad i štite naša prava, poput AMUSa ili AISa. U Bosni i Hercegovini je to sve malo komplikovanije nego u inostranstvu, mi nemamo koncertnu agenciju niti ansamble ili orkestre koji traže stalne narudžbine. Najveći poticaj za kompozitora je taj da ima mogućnost da stvara i prenosi svoju ideju na papir, to je poseban dar i najviši stepen u muzici koji pojedinac može dosegnuti.

Na što ste iznimno ponosni u svome dosadašnjem radu?
- Ponosan sam na to što sve što imam i sve što sam ostvario, ostvarile su moje dvije ruke. Sve sam uradio hrabro i časno, i sve što radim, radim za bolje sutra, kako za sebe tako i za moje nasljednike jednog dana. Samo ja znam koliko je ta muzika doživjela razne faze i neprospavane noći. Ponosan sam na sebe što sam duboko uzemljen u vremenu kad bi ljudi digli sami sebi spomenike radi nagrade na takmičenju.

U kojem pravcu se želite kretati kao skladatelj u budućnosti?
- Trenutno se pripremam za studije Kompozicije i zaista bih se volio ostvariti u životu kao violinist, kompozitor i dirigent. Volio bih svoj život posvetiti doprinosu domaćoj violinskoj literaturi, kako kroz udžbenike i naučne radove i analitičke studije, tako i kroz repertoar. Isto tako, želja mi je ostvariti se kao kompozitor velikih formi, poput simfonije, opere ili baleta. Znam da me čeka sjajno životno putovanje i nadam se da ću sa ovog svijeta otići nasmijan i da će moj život i djelo biti možda uzor novim generacijama violinista.

Koju misao vodilju biste podijelili s čitateljima Baglame, kao poticaj i nadahnuće za mlade glazbenike i ljude koji se boje biti otvoreni spram kreativnosti u današnje vrijeme?
- Umjetnost služi da oslobađa. Onog trenutka kad umjetnost počne da pravi granice, to znači da nešto ne štima. Ono što želite od sebe i sve odgovore na sva svoja pitanja možete pronaći samo duboko u sebi. Budite uporni, marljivi i duhovno pismeni. Velike stvari traže puno suza, rada i odricanja. 

Iz skladateljeva opusa 

Suživljavanje s umjetnikovim glazbenim izričajem ostvarivo je u susretu s glazbenim opusom. Glazbena ideja Benjamina Ribića, kao mladog skladatelja, zasnovana je na jednostavnom i unikatnom glazbenom jeziku punom slobode. Možda će slušatelj djelima pristupiti naivno, jer su naizgled frazeološki jednostavna, ali će ubrzo shvatiti prisustvo slojevitosti i podudarnosti sa životnom filozofijom. Benjaminov skladateljski put temelji se na istinitom čovjekovom postojanju u vremenu i prostoru kojima je okružen. U tom slučaju čovjek je potrebito biće koje žeđa za sjedinjenjem s utjehom skrivenom u umjetnosti.  

   Benjamin je taktičan glazbeni govornik. Njegov ozbiljan i studiozan pristup stvaralačkom naumu očituje se kroz gradnju minimalističkih melodijskih obrazaca, kraćih ponavljajućih fraza i titranju zvuka kroz korpus glazbala, ali i slušateljeva tijela. Takav gradivno-psihološki susret s glazbom Benjamina odvaja od ostalih suvremenih skladatelja. Za ovog skladatelja ne postoje prepreke. On svoju glazbenu ideju vješto prenosti na slušatelja, dozvoljavajući mu stvaranje vlastitog glazbenog iskustva. Gledajući Benjaminov skladateljski pristup iz ove perspektive, u njegovu radu uočavamo i korake glazbene pedagogije kojom slušatelja približava drugačijem i navikava na novi zvučni podražaj u umjetnosti. Slušatelju ne preostaje ništa drugo nego otvoriti svoja čula i dopustiti glazbenoj pulsaciji izvesti neponovljive trenutke emocionalnih niti. 

Nepovratno postojanje sadašnjosti - Threnody; For Melisa

Glazba je fluidna emocionalnost. Ona (glazba) čini čovjeka živim kroz podražaje koje mu pruža. Skladatelj je posrednik između emocionalnosti glazbenog protoka i čovjekova prostranog emocionalnog postojanja u vremenu koje mu biva darovano. A darovano je kako bi bilo popunjeno. Možda čovjek, u svom intimnom zgrušnjavanju zbilje i emocije, ne razmišlja o prolaznosti i ne biva kolekcionar trenutaka, ali u jednom trenutku postaje svjestan svoje prolaznosti i odsustva ovozemnosti. 

    Skladba Threnody; For Melisa podsjetnik je na našu živost, ali i na slabost te u konačnici prolaznost. Inspiracija je preduboka. Izražena je kroz najosjetljiviju intimizaciju sa sekvencama iz skladateljeva života. Gradivni materijal ovog djela najbliži je izrazu suosjećanja, postajanja svjesnosti i proširenju prostora, u kojima će se smjestiti sjećanja. Melisa može biti bilo tko. Ali za skladatelja je to ljubav ukorijenjena u DNA kodu. Ljubav koja je pahuljičasta, mekana, zaštitnička, neponovljiva, unikatna, bakina ljubav. 

    Stabilnost i neprolaznost univerzalne ljubavi smještene su u sjenoliku klavirsku pratnju. Pratnja je ponavljajuća, ali nenametljiva, jednostavna, nesvakidašnja. Upijajuća u svojoj ritmiziranoj jednostavnoj, ali strukturalno bogata, podsjeća na korake voljene osobe. Skladateljeva emocionalnost toliko je stvarna da slušatelj jasno može oživjeti sliku suosjećanja i biti sjedinjen u skormnost i blistavilo duše glazbom opisanog bića. 

    Elegijski tok blistav je u prozračnoj i svevremenskoj zvučnosti violinske dionice. Melodijska struktura odiše zvukovnim volumenom, izraženim u visokim tonovima, stvarajući tako dojam lebdećeg protezanje u visinu. Skladatelj na jednostavan način prikazuje dubinu izražajnosti melodijskog pokreta u dionici violine. Ritmizirano kuckanje o korpus instrumenta ne predstavlja samo proširenje glazbenog izričaja. Podsjetnik je to na otkucavanje vremena, otkucavanje srca, ali ne i kraja. Jer kraj se ne nazire, sve dok su sjećanja živa.

    Nije ova skladba mjesto za tjeskobnost i bol. Samo za sjećanja ispunjena ushitom, ponosom, postojanjem osobe načinjene od čiste ljubavi. Threnody; For Melisa je skladba koja će slušatelja izmjestiti iz vlastite životne formalnosti, samo ako joj se u potpunosti preda.  

Ispovijesti jednog trenutka - Confession 

U modernom svijetu, tehnološki usavršenom za otvoreno stjcanje znanja, malo je prisutna spoznaja. Čovjekova intelektualna struktura više nije podešena na strpljenje. Ispovijedanje života ograničeno je na samopohvalnost praznine. Stoga je potrebna glazba. Jer ona ne sputava, ali vraća čovjeka u stanje savršene punine, ako joj dopustimo nutarnje hranjenje. 

    Benjamin Ribić skladbom Confession (Ispovijed) čovjeka, kao individualno biće, pokušava približiti sebi samome, puneći glazbenu formu čistim i jednostavnim tonovima. Svaki ton zasebna je zvučna cjelina ispunjena vlastitim titranjem zraka. Zvučna putanja, od nastanka do slušateljeva auditivnog upijanja, obogaćena je vibracijama čudesne glazbene slobode. Istinitost čovjekova postojanja prožeta je frekvencijama, kao zvukovnim vapajima života. Ritmizirano disanje s (ne)usklađenim događajima i odsustvima emocionalne dubine i empatije, okruženo je jednostavnim notnim trajanjima. Svaki takt zaseban je udisaj i izdisaj. Nedostatak smirenosti zamjenjuje meditativan i lagan početkom djela, koji suptilno tjera na osluškivanje postanka. Gradacijske crtice iz života u ovom su djelu prikazane kroz rascvjetavanje unutarnje melodijske strukture. Kompoziciono pismo odiše jednostavnošću, ali je izvodilačko umijeće puno samokontrole, samokritike, kroćenja, sustezanja od brzopletosti i ishitrenosti, osluškivanja, unošenja vlastitog oblikovanja, ali ne odstupanja od skladateljeve zamisli. Izvođač, skladatelj i slušatelj postaju jedno, stvarajući ispovijed neponovljiva glazbenog trenutka. 

  Tonalna intimizacija događa se na osobnoj razini. Minimalistički detalji, hipnotički povezani lirično-meditativnim motivima, podsjetnik su na cikličnost postojanja svega što diše, postoji, biva u omeđenom prostoru umnosti, mašte i životnosti. Skladba je ogroman poticaj na življenje i sjedinjenje u sadašnjem neponovljivom trenutku. Neponovljivosti treba biti svjestan, ali i čudesnosti postojanja.