U svijetu jazza sa Samirom Fejzićem

Iako je jazz glazba nastala na američkom tlu, utjecaj europske harmonije i glazbala, kao i afričkog ritma i folklornih elemenata, i dalje su polje zanimanja mnogih glazbenika. Jazz u današnje vrijeme oko sebe okuplja vrsne glazbenike i ljubitelje ove vrste. No, kao i svaka vrsta glazbe prolazi svoje razvojne faze, ali i nerazumijevanje.

    O važnosti jazza, jazz stvaralaštvu na području Bosne i Hercegovine, stilskom i razvojnom putu, kao i drugim temama, razgovarali smo s bosanskohercegovačkim jazz skladateljem, pijanistom i profesorom Samirom Fejzićem.

Današnja publika Vas prepoznaje kao jazz skladatelja i pijanista, dok su pojedini imali tu čast da im budete profesor. Što biste o sebi rekli onima koji Vas prvi put susreću, čak i ako se prvi susret događa kroz Vaš glazbeni izraz?

- Rekao bih zapravo da o meni i mom karakteru najviše govori moja muzika. Premda kompozicije koje sam pisao imaju dosta obilježja jazz-a, ja ih ne bi svrstao striktno u taj žanr: ima tu klasike, tzv. moderne klasike, elemenata tradicionalnih napjeva, romantizma, raznih stvari, međutim sve te gradivne elemente ja sam nastojao da objedinim na svoj način, i pod vlastitom perspektivom. Jazz je divna ideja. On je u muziku Zapada povratio momenat improvizacije, a samim tim i slobode, koju ona sobom donosi. Međutim, čak i tako prekrasna stvar može postati monotona, ako joj ne omogućimo slobodan razvoj i evoluciju, i ako je zatvorimo i tako pretvorimo u šablone i klišee. Vođen takvom filozofijom, ja sam pisao kompozicije poput npr. ove:

ili ove:

Ta se kompozicija, kao i cijeli album naziva ''Strast'' – rekao bih da je moj pristup muzici u skladu sa njenim imenom. Od jazz-a sam uglavnom uzimao onoliko koliko mi treba da kreiram nešto novo i drugačije. Ukratko, sebe bih opisao kao nekoga ko kroz stalno istraživanje novih mogućnosti, nastoji u svoju muziku unijeti notu originalnosti.  

   

Sjećam se trenutaka kada su Vaši sati kontrapukta počinjali s porcijom jazza. Tada mi jazz nije bio mnogo primamljiv jer nije nastupilo razdoblje moje jazz zrelosti. Danas je to drugačije. Kada je počela Vaša veza s jazz glazbom? Iz čega se rodilo zanimanje?

- Da – to su bili dani 😊 Premda sam se i prije zanimao za tu vrstu muzike, svoju čvršću vezu sa jazz-om sam započeo neposredno po završetku studija klasične muzike. Rasterećen od polaganja mnogobrojnih ispita, tada sam po prvi put dobio potrebno vrijeme i opuštenost da mu se posvetim na pravi način. Na samoj akademiji je među nekim profesorima vladalo uvjerenje da se u tonalitetu više nema doslovno ništa originalno i novo napisati, pa je stoga, onima koji to žele, pametno preći na atonalnu muziku – ''jer tamo ima dosta prostora za nove stvari''. Pošto sam već tada bio zaluđen čudesnom magijom jazz harmonija, znao sam ponešto o njima, i to mi je dalo za pravo posumnjati u tvrdnju da je u duru i molu sve rečeno. Jazz to naravno opovrgava i svojim kolor tonovima u proširenom tonalitetu daje bezbroj novih i zanimljivih mogućnosti. 

    Otišao sam na web stranice najeminentnijih jazz akademija svijeta i pogledao po kojoj literaturi oni rade, te odmah i nabavio istu. Taj studij je za mene bio iznimno zanimljiv i uzbudljiv. Bio sam fasciniran novim stvarima i mogućnostima koje sam tada iz tih knjiga otkrivao. Budući da sam netom završio akademiju, bio sam u odličnoj formi i sa superiornom klavirskom tehnikom. Mišljenja sam da onome koji uspije odsvirati Chopinove ili Bachove kompozicije, više nikakve kompozicije neće predstavljati problem. Slično je i sa teorijom muzike: onome ko na klasičnoj muzičkoj akademiji položi ispite iz teorije, harmonije, kontrapunkta i dr., jazz teorija i harmonija neće činiti poteškoće. 

    Tako je u mom slučaju i bilo: informacije iz jazz literature sam prosto gutao – lekcije sam svladavao veliko brzinom i bez ikakvih teškoća. Onoliko koliko sam brzo mogao prevoditi stvari sa engleskog jezika, toliko sam i napredovao. 

U današnjem svijetu glazba se komercijalizacija. Je li komercijalizacija zahvatila i jazz?  

- To je dobro zapažanje. Na žalost odgovor je – da. Ja u potpunosti dijelim mišljenje poznatog pijaniste Herbie Hancocka koji kaže:

''Muzika više nije bitna. Ljudima više nije stalo do same muzike, već do toga ko je izvodi. Javnost više zanimaju poznate ličnosti, i kako je određeni umjetnik poznat, nego muzika. To je promijenilo način na koji se publika odnosi prema muzici. Ona više nema transcendentalnu vezu sa muzikom i njenom kvalitetom. Samo žele glamur. Jazz ne želi biti dio toga. Da li znate zašto? Ne radi se o poniznosti, ili aroganciji, stavu "ne želimo da budemo poznati, mi smo underground". Ništa od toga. U jazz-u se radi o ljudskoj duši, a ne o izgledu. Jazz ima vrijednosti, uči da se živi trenutak, radi zajedno, a posebno poštuje onaj drugi. Kada se muzičari okupe da sviraju zajedno, morate poštovati i razumjeti šta drugi rade. Jazz je poseban međunarodni jezik koji predstavlja slobodu, zbog svojih korijena u ropstvu. On čini da se ljudi osjećaju dobro u sebi.

Jazz je vrlo kompleksna vrsta glazbe. Ima li mjesta za jazz u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini?

- Jeste. Upravo zbog te kompleksnosti, i prije je bilo kod nas malo prostora za tu vrstu muzike, a sada ga pogotovo nema. Nedavno me jedna prijateljica nazvala i objasnila da joj je u goste došla jedna grupa ljudi iz inostranstva, pa me pita gdje se u Sarajevu može poslušati neki jazz band live. Odgovor i sami možete naslutiti, a on je bio - nigdje! Jednostavno, došlo je tako vrijeme, u kojem ljudi ne žele više da se zamlaćuju izučavanjem i proučavanjem nečega, već uglavnom idu linijom manjeg otpora. Oni traže muziku koja je ''pitka'' i koja povlađuje njima i njihovom egu.

Vjerujem da ste kroz svoju stvaralačku fazu prošli kroz mnoštvo istraživačkih i eksperimentalnih trenutaka. Stvorili ste osebujan i prepoznatljiv stil. Što je utjecalo na njegov razvoj? 

- Da. Pored moje urođene radoznalosti, i afiniteta prema otkrivanju novih mogućnosti, na razvoj i sazrijevanje mog stila su uticali moji veliki uzori, kako oni iz svijeta tzv. ozbiljne muzike, tako i oni iz svijeta jazz-a. Među imenima koje bih izdvojio su Palestrina, Bach, Mozart, Chopin, Rachmaninov, Stravinski i Schönberg, a na strani jazza-a to su Parker, Bill Evans, Corea, Vagif Mustafazadeh i njegova kćerka Aziza. Nekima od njih sam čak i posvetio svoja pojedina djela. Budući da u ovom pitanju težište stavljate na istraživanja i eksperimente, mislim da će za naše slušateljstvo biti interesantna kompozicija "Eine Kleine Nacht Musik II", u kojoj sam iskušavao razne kombinacije sa disonantnim, ekspresionističkim harmonijama, te mjestimično vodio glasove u paralelnim malim sekundama. 

 

Ali to je bio moj doživljaj ekspresionizma... 😊 Osvrnut ću se također na djelo ''Jazz For Schönberg'' koje sam posvetio tom velikanu ekspresionističke umjetničke epohe. U tom radu kombiniram dodekafonske principe sa politonalnošću i nekim stvarima iz jazz-a. Bio sam veoma radoznao da vidim da li je zapravo moguće u praksi pomiriti te stvari. Eksperiment je pokazao da jeste. 

Čemu Vas je jazz najviše naučio? 

- Jazz mi je otvorio nove vidike i horizonte. Naročito sam mu zahvalan jer me naučio da se originalnost može postići i malim koracima. Dakle, jazz Vas uči da radikalni potezi zapravo i nisu neophodni. Ovdje ne mogu a da se ne sjetim Mozarta, koji u odnosu na svoje prethodnike i savremenike nije donio gotovo ništa novo. Međutim, ono što ga je učinilo legendom je njegov neodoljivi šarm, sa kojim je kombinovao zatečene harmonijske i melodijsko-ritmičke obrasce. Osim toga, jazz me naučio kako da budem slobodan, da uživam u improvizacijama, sarađujem sa drugim muzičarima i živim sadašnji trenutak

U Vašem se opusu krije mnoštvo zanimljivih izvorišta nadahnuća. Zašto se vraćate starim majstorima, konkretno J. S. Bachu čak nekoliko puta? 

- Dobro ste to primijetili – Bachu sam se vratio nekoliko puta. Međutim, imam dobre razloge za to... Bach je bio jedan od najvećih muzičara svih vremena, čije je djelo čak i danas nakon minulih stoljeća aktualno. Taj je umjetnik svojim veličanstvenim djelima zadužio svekoliko kulturno čovječanstvo. U svoje vrijeme je J. S. Bach imao svega nekolicinu đaka. Vjerujem da bi danas bio veoma iznenađen kada bi vidio da se danas njegovi učenici broje u milionima njih, širom cijelog svijeta. Zapravo svi smo mi danas Bachovi učenici. Kroz dugogodišnje podučavanje mladih generacija njegovom djelu, i sam sam jako puno naučio i napredovao, tako da osjećam veliku zahvalnost prema tom čovjeku. Osim toga, malo ću se našaliti pa reći da svi mi periodično trebamo ''reset na fabričke postavke'', pa kad se to desi mi se vratimo našem dobrom, starom uzoru - Bachu. 

Je li teško naći jazz glazbenike za suradnju? 

- Budući da kod nas kvalitetnih jazz muzičara ima relativno malo, odgovor je - da, itekako teško! Npr. u jednom Londonu to ne bi bio nikakav problem, jer u toj metropoli imate ogroman broj vrsnih jazzista, pa možete čak i da birate koga ćete primiti u svoj sastav. Otvorite telefonski imenik, a tamo samo gitarista ima preko pet hiljada na raspolaganju. Mi smo na žalost mala sredina, pa sam uvijek muku mučio sa tim stvarima. Međutim, nije uvijek tako bilo - dok su ovdje boravili stranci u raznim misijama UN-a i OSC-a bila je izražena potreba za ovom vrstom muzike, tako da sam u tom periodu relativno lako nalazio saradnike, s kojima sam imao jako puno nastupa i solidnu zaradu. Nakon što su se te misije zatvorile, bilo je sve teže i teže, jer su ovdašnji ljudi uglavnom više skloni nekim drugim žanrovima. Gigova je bilo sve manje i manje, a samim tim i manje novca s kojim sam mogao zadržati članove svog banda na okupu. S druge strane vođe pop i narodnjačkih bandova nisu imali takvih problema – gigove su nalazili kao od šale, pa im ni novac nije bio problem. Ko je god svirao u mom bandu imao je izvrsnu reputaciju, i vođama pop i narodnjačkih bandova je imponovalo da u svom sastavu imaju nekog ko je svirao sa mnom. Tako sam postupno gubio članove ansambla, pa mi je s s vremenom bivalo sve teže i teže organizovati neke nastupe. Sjećam se da su mi propadali čak i neki koncerti na festivalima. Te stvari Vas naravno itekako frustriraju...  

 

Budući da ste profesor, smatrate li kako bi bilo dobro proširiti granice izučavanja jazza u muzičkim školama? 

- To je odlična ideja, i to je nešto za šta sam se godinama zalagao. Do prošle godine za tu stvar nije bilo spremnosti pa nisam dobio podršku, međutim stvari su se ipak promijenile, pa ćemo od sljedeće godine, na moje veliko zadovoljstvo, u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu dobiti nove predmete koje ću predavati. Riječ je o ''Osnovama jazz muzike'' i ''Osnovama improvizacije''. Učenici su se veoma obradovali na ovu vijest.

Što biste poručili mladim glazbenicima i ljubiteljima jazza? 

- Moja glavna poruka mladim muzičarima je – budi svoj! Naravno da to nije lako – nekome ko je mlad i neiskusan je prilično teško proći školski sistem i sve autoritete kojim je tu izložen, a pri tom sačuvati vlastitu individualnost. Rijetkim pojedincima kojima to pođe za rukom, uspijeva da po okončanju školovanja postanu umjetnici. Još bi im poručio da ne pokušavaju da se svojom muzikom baš svakome dopadnu. Bitno je da zadovoljiš vlastite kriterije, a oni kod pravog umjetnika trebaju biti visoki. Budi samokritičan i izbjegavaj banalnost i površnost. Budi svoj!