Sanjaranje s Dee Pashom - svijet kreativnog glazbenog kaosa

Komercijalizacija glazbenog izraza iz dana u dan  postaje sve jača. Stoga je teško pronaći ljude koji stvaraju na osebujan, jedinstven i drugačiji način, želeći ostaviti dio sebe u glazbenom tragu današnjeg vremena. U razgovoru s Demirom Pašalić, poznatom i kao Dee Pasha, razgovaramo o osobnom glazbenom rastu, istraživačkom putu, pronalasku drugačijeg izraza, prihvaćanju na sceni, stvaralaštvu. 


Glazbeni svijet pun je kreativnih i inovativnih ličnosti. Među njima ste i Vi. Što biste mogli reći o sebi? Tko je Dee Pasha?

- Hvala što me svrstavate u grupu kreativnih :) Dee Pasha je jedna obična djevojka iz Sanskog Mosta, BiH, koja ima tendenciju, još od malena, da sanja neke velike snove. Ti snovi su me odveli u daleki NY prije tačno deset godina. Dee je i dalje jedna velika djevojčica koja sanja jer je nakon dužeg stanja ne sanjanja shvatila da su snovi nužni za zdrav život. Nužno je naravno nakon što sanjate i probuditi se i intenzivno raditi na svojim snovima. Najbitnije je nikad ne odustati jer proces rada na tome u šta vjerujete je bitniji od cilja. Dee je sanjar koji svojom muzikom želi naslikati neka od svojih stanja duha jer čvrsto vjerujem da nam svima treba muzika koja je u stanju da nas, barem dok je konzumiramo, odvede na neko magičnije, ljepše mjesto….

Kako je izgledao Vaš prvi susret s glazbom?

- Iskreno, dosta traumatičan :)  Mama kaže da sam prvo ‘’propjevala’’ pa tek onda progovorila, ali moja prva lična memorija je iz već davne 1992. godine. Prazan, nenamješten stan u koji smo mama, mlađi brat i ja uselili kao izbjeglice u nekom malenom gradiću u Njemačkoj jer je u Bosni počeo rat. U tom praznom stanu je bio crni kasetofon na sredini sobe i u njemu kaseta na kojoj je pisalo What is love pjevača “Haddaway’’-a. Od tog dana pa do 1995. sam svaki dan slušala tu istu kasetu i pjevala na jeziku koji nisam razumjela (nisam kako treba ni maternji pričala tako mala) hahhahaha. To mi je nekako bilo kao neki vid spasa od te silne drame o kojoj sam slušala od odraslih. Kad smo 1995. krenuli nazad za Bosnu, ostavila sam taj kasetofon i kasetu u tom stanu jer sam mislila da će nekom djetetu koje dođe nakon mene dobro doći…. Valjda sam vjerovala da tu svi dolaze kad bježe od rata. Čudna je ta dječja mašta.

Glazbeni talent show je popularan i danas. I sami ste bili dionicom jednog showa. Koliko Vam je pojavljivanje i sudjelovanje u tome pomoglo pri Vašoj daljnjoj izgradnji?

- Nisam se sama prijavila na show, jer sebe ne smatram nekim zabavljačem/icom, a svi ti oblici muzičkih takmičenja prvenstveno zahtijevaju da zabavljate raju. Ja sam samo htjela da pjevam (kako naivno od mene) ahhaha. Bilo kako bilo, otišla sam na audiciju na kojoj sam prošla i ostala sam u show-u sve do kruga prije finala. Naučila sam ja tu dosta lekcija. Najvažnija je bila da u show biznisu nikog baš ne zanima kako pjevate i kakvi su vam muzički afiniteti. Zapravo vi kao ličnost nikog ne zanimate. Odmah nakon toga sam počela dobivati pozive da pjevam prateće vokale i raspjevavam pjesme raznoraznim umjetnicima sa ovih prostora, što je također bila super škola. Bilo je i nekih grdnih pokušaja solo karijere, ali u dubini sebe sam znala da nije bilo ni moje vrijeme, ni mjesto. Nisam osjećala da želim praviti toliko veliki kompromis na sceni na kojoj preovladava zabavljačka muzika, koju čak i ne slušam. Danas se i kod nas po tom pitanju mijenjaju stvari što je super. Tek sada, deset godina poslije, shvaćam koliko mi je sve što sam naučila, nakon tog show-a, ustvari pomoglo. Znate kako kažu- nikad greška, uvijek lekcija.

U svijetu glazbe opće je poznato kako su skladateljice teže dolazile do uspjeha. U Vašem slučaju sami pišete pjesme. Je li teško biti žena koja sama stvara glazbu danas?

- Super pitanje. Teže je jer mnogi muškarci nažalost još imaju problem da im žena kaže šta i kako treba da se uradi. Recimo moje iskustvo je bilo da uvijek moram sebe ‘’umanjiti’’ i ‘’upakovati’’ svoje mišljenje da bude što lakše za ‘’provariti’', iako znam da je ispravno, kao i  odgovor na dati problem, da ne bih povrijedila ego svog kolege muškarca. To je nama ženama kroz historiju nametnuto još od rođenja, tako da nije iznenađujuće. Problem nastaje onda kad znate da ono što izlažete ima težinu a ljudi oko vas odbijaju da vas shvate ozbiljno. Uvijek se na vas gleda kao na ‘’pjevaljku’’, pa maker bila i operna pjevačica. To mi se desilo stotinu puta. Upravo zbog toga mi je jako bitno, ako ne i najbitnije, da se onima koji me slušaju predstavim kao autor svoje muzike, pa tek onda sve drugo. 



Gdje nalazite nadahnuće?

- Nadahnuće nalazim u svemu sto osjećam. Imam tu osobinu da ‘’osjećam sav teret svijeta’’, tj. da me svačija muka dotiče. Uvijek sam takva bila. To se možda na mojoj vanjštini ne vidi, ali sve ja to negdje unutra analiziram i sakupljam. To je i blagoslov i prokletstvo, ali ja sam našla način da to iskoristim i pišem o tome. Generalno me sreća ne inspiriše. Super je biti sretan, ali meni uvijek treba neki ‘’teret’’ da bih se mogla izraziti. Čim ga nema osjećam da nešto fali. I za to vjerovatno ima neka dijagnoza hahahahah :D

Živite na relaciji Amerika – Bosna i Hercegovina. Upoznati ste s obje kulture i stilovima življenja. Koje su prednosti, a koje mane takvog šarolikog i kontrastnog načina života?

- U America sam naučila kako da odbacim sve predrasude koje sam imala prije odlaska. To mi je najvažnija lekcija koju sam naučila u NY. Prednosti su također što ljudi vjeruju da mogu sve, ako se dovoljno potrude i daju sve od sebe. U BiH je prednost  što je život dosta sporiji i ljudi se više smiju. Nedostatak je sto većina još uvijek vjeruje da je dovoljno vikati ''bit će ako bog da’’. Ništa ne dolazi samo, pa tako ni stvari koje želimo. Kad sam malo tamo malo ovamo, imam taj neki balans koji mi treba.

Ljudi se često zanose idealiziranjem  američkog glazbenog sna. Kako je zapravo biti glazbenica u Americi? 

- Taj američki san je baš kao TV reality  hahahha. Fake i nikog zapravo ne zanimate vi već ono šta mogu dobiti od vas kroz vaše talente. Toga još ima, ali zahvaljujući internetu imate sada dosta neovisnih umjetnika, koji grade karijere bez da se moraju dodvoriti takozvanim stražarima snova. To je super. Mislim da živimo u super vremenu, što se toga tiče. Ako imamo neki talent i želimo ga podijeliti sa svijetom, to i možemo.

Puni ste energije koju usmjeravate na stvaranje. Kako izgleda trenutak Vašeg slobodnog vremena?

- Idealan relax dan je kad sam sama jer tako najbolje punim baterije i da gledam neku seriju koja ne zahtijeva nikakav umni napor. Vrlo jednostavno :) Inače mi mozak nikad ne staje tako da…. 

Iza sebe ostavaljate vrijedan trag osobnog izraza. Koji stil preferirate u svojim pjesmama?

- Maloprije rekoh kako me sreća ne inspiriše pri pisanju što se naravno odražava i na zvuk muzike. Volim taj neki psychodelic dark vibe. I I miss you i Dreamer su na taj fazon. 



Čovjek prolazi kroz životne faze i u njima sazrijeva. Kakva je Demira prije i kakva je sada glede glazbe? 

- Najbitnija razlika je što se danas ne bojim da pišem i podijelim to sto napišem. Prije sam pisala, ali sam se bojala podijeliti to s nekim jer sam vjerovala da neću biti ozbiljno shvaćena. Uvijek su mi ‘’savjetovali’’ da pjevam veselije/brže pjesme, a ja se na to prosto grozim hahahahah, i zašto bih kad svi to već rade. Svi pjevaju o silnoj sreći, pa rekoh još jedna sretna duša bi bila too much :D Danas me ne zanima da li ću biti prihvaćena, već želim da sam u stanju da možda dotaknem nekoga ko i sam misli da mu treba nečije odobrenje u vezi onoga što radi. Želim da inspirišem one poput sebe, da budu ono što jesu i da samo rade ono što osjećaju da je ispravno.  To je vjerujem istinska sloboda.

Kako se vidite za 5 godina?

- Za pet godina vidim dosta muzike i živih svirki po njujorškim barovima a i ovdje ako ima ko da sluša. :) Vidim svirke po eventima i možda neki cool festival na kojem se okupe različiti artisti i onda muziciraju. To mi je super. 

Danas mladi ljudi misle kako se slava stječe  preko noći. Ne razmišlja se o rizicima koje ona (do)nosi. Što biste poručili mladim ljudima koji žude za popularnošću? 

Poručila bih da tu želju za novcem i slavom usmjere na neki matematičko logičniji biznis, kao što su na primjer online trgovina gdje mogu napraviti novac, pa da im se barem financijski isplati. Danas ima more mogućnosti za takve stvari. Ako pak žele da se bave umjetnošću isključivo, jer žele postati popularni, onda ne trebaju ni da počinju. To su pogrešni razlozi i prije ili kasnije će izgoriti u toj želji. To su pokazali mnogi primjeri i kod nas i u svijetu. Umjetnost je potreba duše i ta duša će imati  potrebu da se izrazi bez obzira imala jednog ili milion obožavatelja. Ako recimo volite slikati, vi ćete slikati u svojoj sobi bez da to što radite ikad iko vidi. Isto je sa pisanjem, muzikom ili bilo kojim oblikom umjetnosti. To je prosto potreba. Super je ako neko voli to što radite i još vas možda plati, pa možete da živite od toga, ali to nije jedini razlog zbog kojeg birate taj put. 


Primjedbe