Folklorna glazba uvijek je imala poseban razvojni put kroz povijest. Mnogi skladatelji bili su nadahnuti unikatnim melodijama narodnih napjeva, čudesnom harmonijom, osebujnim ritmom i tekstovima prepunim tuge, sjete, ljubavi i poštovanja. Kroz povijesti glazbe pojavit će se mnoge značajne ličnosti koje će svojim djelovanjem na polju očuvanja folklorne baštine, također, ostavile naputke o važnosti istraživanja i podučavanja mnogih naraštaja na ovu temu. Među takvim glazbenim arhivarima tradicionalne glazbe, našao se i češki etnolog, folklorist, melograf, književnik i slikar, Ludvik Kuba.
Život i djelo Ludvika Kube
Ludvik Kuba ostavio je značajan trag na polju češkog likovnog impresionizma, no u glazbi ostvaruje snažan utjecaj na istraživačkom području. Ludvík Kuba rođen je 16. travnja 1863. u mjestu Poděbrady a preminuo je 30. studenog 1956. u Pragu. Bio je pejzažni slikar, glazbenik, književnik, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, predstavnik kasnog impresionizma i sakupljač narodne tradicije. U početku svog umjetničkog putovanja Ludvík Kuba uči svirati orgulje. Privatno je učio crtanje kod Bohuslava Schnircha i Karla Liebschera. Godine 1883. u Kutnoj Hori završava učiteljsku školu te do 1885. radi kao učitelj u obližnjim mjestima. U periodu 1891.-1893. primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti i školuje se u ateljeu Maxa Pirnera. Studirao je i na Académie Julian u Parizu u periodu od 1893. do 1895., i školi Antona Ažbea u Münchenu od 1895. do 1904. godine.
Svoj život je posvetio slikanju, prikupljanju narodnih pjesama i pisanju o narodnoj tradiciji. Među izrazito značajnim zbirkama nalazi se Slovanstvo ve svých písních - "Slavonski narodi u svojim pjesmama" u kojoj je zabilježeno 4.000 pjesama. Putovao je Balkanom, promatrao lokalne slavenske kulture i detaljno pisao o lokalnim običajima, povijesti i osjećaju ljudi. Nezaboravna djela nastala su na putovanju kroz Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu, ali i Dalmaciju, Srbiju i Crnu Goru.
Ludvik Kuba rođen je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, što će u mnogo čemu činiti prednost. U Kubinom djelovanju povlači se paralela između dvaju stilova. U njima se kroz različitost može otkriti slojevitost a u toj slojevitosti različitost, koja je za Kubu bila fascinacija. U vremenu u kojem živimo očituje se otpor prema različitosti. Od Ludvika Kube može se naučiti kako vrednovati bogatstvo u različitosti. Za Kubu je sve unikatno i drugačije bilo prihvatljivo. I divljenje prema tome ne izostaje u njegovim pisanim radovima. O tome svjedoči sljedeći Kubin zapis o sevdalinci: "To je pjesma koja se izvodi na poseban način poravno, ravno, žene ih pjevaju solistički, a muškarci često uz tamburu, šargiju ili samicu, a jedna melodija se može pjevati na mnogo tekstova. Takav način pjevanja je bio najomiljeniji. U porodicama muškarci pjevaju uz tamburu, djevojke pjevaju uz tepsiju, tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveči, a koja inače služi kao posuda za jelo ili kao stolna daska. Dodajem da nisam ove melodije, niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dalmaciji, ni u Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji. Mogu je dakle mirne duše proglasiti za čisto bosansko-hercegovački specijalitet."
Kubin dolazak na područje južnoslavenskih zemalja veliko je nadahnuće. Kuba ne krije svoj istraživački interes i rado ga dijeli kroz figurirane opise vlastitog oduševljenja. Na području Bosne i Hercegovine, Kuba se najviše zanimao za varošku pjesmu - sevdalinku. Njegov doprinos je u tom pogledu izrazito velik. Vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini dogodilo se u periodu 1893. godine i trajao je četiri mjeseca. Za to vrijeme Ludvik Kuba skupio je 1.113 pjesama s tekstom, koje su izdane i sačuvane u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Olovo, 1897.
Ludvik Kuba svevremenska je ličnost. Iako je djelovao na prijelazu između dvaju stilova, zaključci do kojih je došao, tijekom svog istraživanja, primjenjivi su i danas. Kubino oduševljenje tekstualnim sadržajem sevdalinke iskazuje važnost akcenta, fraza, uklapanja riječi u melodijski kalup, bez pretjerivanja i naglosti, u skladu s jezičnim pravilima i narječjima zastupljenim širom Bosne i Hercegovine. Šarolikost je osebujan prikaz bogatstva u jednoj zemlji. Iako se u sevdalinci očituje orijentalni prizvuk, on se savršeno uklapa u jezički kalup različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Kontrastnost je poželjna u jedinstvu umjetnosti. Ono što je za Kubu primamljivo jeste korištenje različitih a istoznačnih riječi, koje ne kvare strukturu melodijskog obrasca u pjesmi. Melodija je savitljiva, fleksibilna. Ponekad jednostavna, ponekad istinski zahtjevna. Melodija je neodvojiva od harmonije. No, u ovom slučaju Kuba harmoniju ne posmatra kroz klasični teorijski pristup. Harmonija je više od homogene akordske strukture. Ona je odraz unutarnjeg stanja čovjeka, stopljenog s izvođačkom emocionalnosti. Harmonija u sevdalinci jedinstven je izraz čovjekove nutarnje nabojitosti.
Poseban izraz duboke naklonosti i poštovanja Kuba uviđa u činu ašikovanja, senzibilno-emocionalnom, ali ipak distanciranom susretu mladića i djevojke. U toj suzdržanosti razlijeva se bujica čistih ljudskih poriva, opjevanih u dahu bola, čežnje, radosti, klonulosti. Ovakav spoj za Kubu ima veličanstvenu vrijednost, drugačiju od svake druge skrivene u folklornim elementima. Za Kubu je to posebna melodijska nit koja spaja dva srca i plete harmonijske oslonce kroz jedinstven oblik, oblik ljubavi utkan u neponovljiv pjesnički izraz.
Kuba u svojim istraživanjima svjedoči o sevdalinci kao vječnoj pjesmi, koja živi kroz očuvanje svih naraštaja koji u susret s njom dolaze. Vrednovanje sevdalinke,iz Kubine perspektive u današanje vrijeme, odraz je poštovanja i korijenske kulturološke neodvojivosti.
Primjedbe
Objavi komentar