Neimaština = život bez mašte

 

U prosjeku čovjeku dnevno kroz glavu projuri 6200 različitih misli. Apsolutno je nemoguće obujmiti količinu malih primisli i poveznica koje nastaju kreiranjem svake. Tek kada razmislimo o tome, preplavi nas shvaćanje koliko je kompleksan sustav ljudski um. Sve naše misli dolaze iz kreativnog centra u mozgu i svaka, svejedno dobra ili loša, zasnovana na stvarnosti ili ne – proizvod je naše mašte.

Velika i lako preskočiva ideja se krije iza Picassovih riječi: “Sve što možeš zamisliti, stvarno je.” Ipak, čovjeku je izgleda u prirodi bića da bude skloniji mišljenju i kreiranju, uvjetno rečeno, gorih ili negativnijih misli. Gorih u kontekstu misli zasnovanih na strahu, izrođenih iz scenarija kreiranih iz straha, sputanosti, nerazumijevanja. Više puta su se neuroznanstvenici, neuroplastični hirurzi, imunolozi i psiholozi bavili istraživanjima kojima su utvrđivali činjenice koje potvrđuju da stanje čovjekova uma uveliko utječe na njegovu kvalitetu života. No, ono što je također izrođeno iz višestrukih istraživanja jest i informacija da ljudi nisu ni svjesni koliko jednostavnije, brže i refleksivno razmišljaju na, za sebe, nepovoljan način.

To vrlo lako možemo i sami testirati. Ukoliko imamo neki plan za budućnost, a za čiju provedbu nismo sto posto sigurni, da li se prvo upitamo “Šta ako uspije?” ili možda ipak ono češće, poznato: “Šta ako ne uspije?”.

Takve reakcije i odgovori na životne situacije postali su normalan obrazac djelovanja današnjeg društva. Ipak, riječ normalno ovdje treba uzeti s rezervom. Normalno je u smislu da je ustaljeno uslijed razvoja i evolucije čovjeka kao pripadnika svijeta i okoline u kojoj egzistira te faktora koji nju čine kao takvu. Hoće se reći, razumljivo je zašto naše reakcije u svakodnevnom bivstvovanju izvorište nalaze u strahu. Međutim, ono što je prirodnije jesu reakcije iz ljubavi. Ukoliko se postavlja pitanje kakve su to reakcije iz ljubavi, odgovor je na prvu filozofski, ali zapravo vrlo jednostavan – sve one suprotne strahu. Svaku odluku u danu koju donesemo valja  ispitati iz kojeg je korteksa emotivne inteligencije došla. Idem li danas na posao, jer volim što radim ili zato što se bojim za egzistenciju i moram privređivati? Hoću li nazvati prijateljicu iz bojazni da se ne udaljimo ili zato što joj stvarno želim čuti glas?

Ono što je fascinantno jeste da se ovakav pristup mislima, razmišljanju i življenju smatra radikalnim, eventualno izuzetno hrabrim, ali neodrživim. Zašto je to tako? Kad i tko nas je ubijedio da ne možemo misliti onako kako se osjećamo, a dejstvovati onako kako mislimo?

Sinergija uma, duha i tijela je na vrhuncu kada živimo život iz ljubavi. Zbog toga je važno znati ulogu mašte. Sve što možemo zamisliti, doista može biti stvarno. Kako? Tako što uvijek imamo izbor odabrati kako se osjećati. Ukoliko se dogodi da je čovjek sklon uvjetovanom reagiranju iz straha, vjerojatno će um dovesti i do stanja overthinkinga, umnog burnouta i drugih sličnih, iscrpnih fenomena. U tim slučajevima dobro je poslužiti se sociološkom imaginacijom, koja kako objašnjava Giddens omogućava da shvatimo kako se mnogi događaji ne tiču samo nas kao pojedinaca, nego su zapravo odraz puno većih pojava. Drugim riječima, povremeno nam godi osjetiti se malima kako bismo shvatili svoju veličinu i moć u punini! A najveća leži upravo u izboru misli, obrazaca stvaranja mišljenja i donošenju sudova o životu. Naš život je isključivo zrcalo našeg unutarnjeg stanja, a nikako utjecaja vanjskih faktora. Prema tome, gledajmo da nismo siromašni. Da nismo oskudni u ljubavi i slobodi djelovanja iz iste. Da nismo sputani i ograničeni nevidljivim žicama koje smo si sami postavili. Oslobodimo brzace bistrog uma i mašte, osjetit ćemo dah života u njegovoj cijelosti. Jer doista, neimaština nije ništa drugo do život bez mašte.

Za Baglamu piše: Adha Kargić, studentica komunikologije