Današnje društvo smatra se velikim kritičarom. Što smo više otvoreni prema tehnologiji, znanosti, suvremenosti, to smo sve zatvoreniji za stjecanje pravih društvenih vrednota. Vrednote se više ne traže u dobroti, predanosti, emocionalnom darivanju i traganju za smislom. Vrednota je sada pretvorena u društvene normative elektroničke trajnosti. Vrijednosti čovjekova bivstva i postojanja u toliko osuvremenjenom čuvstvu bivaju svedene na minimalističku istrajnost.
Pitanje prihvaćenosti
Kroz stoljeća koja su iza nas možemo vidjeti koliko je bilo bolno biti drugačiji. Promjene su teško prihvaćene, pa zašto bi naše doba bilo izuzetkom. Problem neprihvaćanja postao je tema seminara, kružoka, okruglih stolova, kockastih stolova, aktivista, boraca za ljudska prava i svih onih koji se žele baviti pitanjem biti drugačiji-biti prihvaćen. Zašto se uopće bavimo tim pitanjem kada možemo jednostavno postojati i biti ures jedinstvenosti u različitostima? Vjerojatno zato jer nam je uslijed modernizacije i masovnih motivacija otvorenost uma onesviještena. Da bi se nešto osvijestilo u nama, potrebno je raditi na nama. A da bi radili, potrebno je biti željan promjene na sebi samome. Sve je manje željnih jer je lakše raditi na drugima. Radeći na drugima prikrivamo vlastite nedostatke.
Umna zatočenost
Rastemo, razvijamo se, obrazujemo, završavamo fakultete, magisterije, doktorate, ali i dalje ostajemo umno zatočeni. Umišljenost zatvara srce, a neznanje ostaje nepromijenjeno. Mišljenja da smo savršeni, idealni, najbolji, stvaraju barijere u zdravoj relaciji između mozga i srca, odnosno uma i osjećaja koji moraju biti povezani da bi djelovali na ispravan način. Odspojenost umnosti od emocionalnosti čovjeka osakaćuje i ne dopušta mu pravilan razvoj unutar kojeg, isti taj čovjek, treba tragati za istinskim čovjekoljubljem. Sebeljublje zauzima najveći prostor ionako učmale nutrine. Kompleksi postaju vidljivi, iako se pokušavaju zatomiti prividnim uspjesima. Takva isprazna ideja življenja dovodi do neprihvaćanja drugačijeg. Čovjek se i dalje razvija, ali u pravcima neprihvatljivim za društvo.
Prikrivanje pravog stanja
Pomalo psihipatično čovjek se krije iza utopijske ljubaznosti, slatkorječivosti i komplimentiranja. Tako obrubljuje vlastitu prazninu, a osobu kojom suptilno manipulira dovodi u stanje ekstaze emocinalne slatkoće. Izmanipulirana osoba pada pod zašećeren utjecaj i praznina umnosti se nastavlja poput epidemije. Teritorij osvojen, žrtva preživljava. Takvih psihopatskih nastupa sve je više, a praznine se produbljuju na ovaj ili onaj način. Kreativnosti ne manjka jer valja održati svoju postojanost na površini patvorenog življenja punine.
Zatvaranje kruga
Svatko tko voli sebe neće dopustiti da umno uvene. Raditi na sebi znači postajati svjestan vlastitoga djelovanja. Hrabrost se ne ogleda u ratovanju, suprotstavljanju ili direktnosti, nego u priznanju da smo daleko od savršenstva i da možemo mnogo više učiniti za druge i sebe. Onoga trenutka kada postanemo svjesni svojih nedostataka moći ćemo prihvatiti ono neobično i drugačije u drugima. Sve dok se uzdižemo kao da smo stvoritelji svega svijeta, nikada nećemo osjetiti istinsko značenje nutarnjih čovjekovih vrijednosti. Raditi na sebi znači htjeti biti bolji. Mukotrpan je put do vlastitoga oblikovanja. Kao što klesar u tvrdu kamenu oblik pravi, tako i mi trebamo praviti oblike dobra vlastite nutrine.
Primjedbe
Objavi komentar